San svakog čovjeka u Bosni i Hercegovini je jednostavan, a opet tako nedostižan: obezbijediti porodici dostojanstven život bez muke, patnje i ponižavajućeg moljakanja drugih.
Međutim, realnost nas svakodnevno demantuje. Sa potrošačkom korpom koja je premašila 3.000 KM, miran život postao je luksuz rezervisan isključivo za političku kastu, dok su oni koji su gradili ovu zemlju gurnuti na marginu postojanja.
Dok cijene u trgovinama divljaju, kese bh. građana bivaju sve lakše. Najranjivija grupa odnosno penzioneri, postali su simbol poraza države. Iako su čitav život uredno punili budžet, danas su svedeni na nivo preživljavanja koji bi se u razvijenim društvima nazvao humanitarnom katastrofom. Bez pomoći djece iz dijaspore ili milostinje rodbine, većina ne bi mogla pokriti ni osnovne troškove lijekova, a kamoli hrane.
Premijerov miran odlazak u "zasluženu" penziju
Dok dio građana, u potrazi za obrokom, kopa po kontejnerima, njihovi "zastupnici" u parlamentarnim restoranima ručaju po cijenama koje su uvreda za zdrav razum.
U jeku ove socijalne agonije, premijer FBiH Nermin Nikšić mirno najavljuje svoj odlazak u penziju. Sa navršenih 65 godina života, premijer se sprema da uživa u plodovima svog rada. No, pitanje je kakvi su to plodovi i čijim su znojem zalijevani?
Otpremnine kao legalna pljačka
Nikšićev odlazak u penziju neće ličiti na onaj prosječnog radnika. Njegova penzija, generisana godinama visokih funkcionerskih plata koje prelaze 5.000 KM, bit će astronomska cifra u poređenju sa mizerijom koju primaju obični smrtnici. Uz sve beneficije koje je uživao, od službenih limuzina čiju je kupovinu sramotno opravdavao dok narod gladuje, do plaćenog odvojenog života, premijer u penziju odlazi kao čovjek koji je sebe i svoje nasljednike osigurao za decenije koje dolaze.
Najava Nikšićevog penzionisanja neizbježno budi sumnju i podsjeća na ustaljenu praksu bh. političara: fenomen "penzionisanja na jedan dan". Javnost još uvijek pamti primjer Dušanke Majkić, koja je uzela otpremninu od oko 30.000 KM, formalno bila penzionerka 24 sata, a potom se bez imalo stida vratila u skupštinsku fotelju da nastavi primati i platu i paušale.
Hoće li i aktuelni premijer posegnuti za ovim moralno upitnim, ali zakonski dozvoljenim mehanizmom? Čak i ako to ne učini, sama činjenica da sistem dozvoljava ovakve legalne pljačke budžeta dok fondovi za liječenje djece zavise od SMS poruka, poražavajuća je.
"Bijeli hljeb" za sitne duše
Jučerašnja sjednica Parlamenta FBiH bila je finalni čin ove drame. Samo dva glasa su nedostajala da se ukine "bijeli hljeb", privilegija koja zvaničnicima omogućava da godinu dana nakon mandata ne rade ništa, a primaju punu platu. Političari su još jednom dokazali da je njihova solidarnost rezervisana isključivo za sopstvene džepove.
Mirsad Mešić, Krstan Simić, Boško Tomić, Petar Kunić, Beriz Belkić, Sredoje Nović, Nebojša Radmanović, Bariša Čolak i Jakov Galić su samo neki od delegat i zastupnika u ranijim sazivima koji su se pridružili Majkićevoj i ojadili budžet institucija u BiH.
Navedeni zasupnici ali i drugi koji su iskoristili ovu rupu u zakonu su uzeli i do 30 minimalnih plaća za dan i vratili se svom poslu. Dok građani trebaju raditi dvije i pol godine za 30.000 KM političarima se to čini jednostavnim. Otići u penziju na dan te se nakon tog teškog perioda vratiti svakodnevnom parlamentarnom životu.
Zbog ranijeg iskustva sa bh. političarima teško da se može očekivati i Nikšićevo penzionisanje. Ako se zaista to dogodi, Nikšić bi mogao podučavati mlađe generacije kako ne treba raditi jer u zadnjoj godini svog mandata želi zadužiti FBiH za još dvije milijarde KM što bh. entitet FBiH vodi u dužničko ropstvo.
Izgleda da u Bosni i Hercegovini "rad za državu i narod" znači samo jedno: vješto pražnjenje budžeta dok se narodu prodaje magla o ravnopravnosti i boljoj budućnosti.
