Trideset i tri godine prošle su od zločina u Kasindolskoj ulici na Ilidži, ali za porodice ubijenih, vrijeme ne donosi zaborav – donosi šutnju. Tešku, uvredljivu šutnju institucija koje su zatajile tada i koje nastavljaju da zatajavaju i danas.
Dana 14. maja 1992. godine, 37 Bošnjaka iz svojih kuća odvedeno je u logor Kula. Bili su komšije, očevi, sinovi, braća. Nakon kratkog zarobljavanja, svi su prebačeni na Ravnu Romaniju, gdje su ubijeni i bačeni u masovnu grobnicu pored puta Sarajevo–Sokolac.
Jedini koji je preživio, Rešad Brdarić, iz logora je izašao nakon sedam dana.
Od nas 38 iz Kasindolske, izašao sam samo ja. Ostali su svi bili živi i zdravi po mom odlasku. Znam da su ih našli, da su pobijeni, ali meni nije poznata nijedna pojedinost o tome.
Masovna grobnica Crni vrh otkrivena je tek 2007. godine. Tijela ubijenih prepoznavana su, između ostalog, i zahvaljujući detaljima koji su postali simboli zločina.
Sat na ruci jedne od žrtava, marke "Seiko", zaustavio se na 27. danu u mjesecu. Bila je srijeda. U maju 1992. – jedina takva.
Najmlađa žrtva bio je 18-godišnji Emir Hajdarević, ubijen zajedno sa svojim ocem. U zločinu nad mještanima Kasindolske ubijeno je više članova iz istih porodica – u nekim slučajevima po dvojica braće, u jednom čak otac i dva sina. Ukupno, porodice danas govore o 42 ubijene osobe.
Krv potpisana – pravda nedostižna
Posebni odjel za ratne zločine Tužilaštva BiH posjeduje dokument koji potvrđuje najcrnju sumnju – da su ljudi iz Kasindolske svjesno ostavljeni da umru. U dokumentu, koji potpisuje Milenko Tepavčević, tadašnji načelnik SJB Novi Grad, stoji:
"...da se ljudi iz Kasindolske ne razmjenjuju jer je prilikom ispitivanja ustanovljeno da su radikalni."
Radikalni? Bili su to radnici i mladići. Građani. Za Tepavčevića, to je bilo dovoljno. Nakon rata, taj isti čovjek je radio u SIPA-i, sve do 2007. kada je suspendovan jer je protiv njega pokrenuta istraga u vezi sa zločinom nad ovim ljudima. Drugi akter, Tomislav Kovač, tadašnji šef policije na Ilidži, i danas navodno ne dolazi u BiH iz Srbije – zbog Kasindolske.
Ipak, za pravdu – ništa. Niti je iko osuđen, niti procesuiran. Ni nakon 33 godine.
Sjećanje koje blijedi, odgovornost koja izostaje
Ukop posmrtnih ostataka obavljen je 16. oktobra 2007. godine na šehidskom groblju Kovači. Danas, ni ta grobnica više nije mjesto okupljanja, molitve, javnog pamćenja. Općina Ilidža, prema tvrdnjama rodbine žrtava, već pet godina zaboravlja datum kada su njihovi sugrađani nasilno odvedeni, mučeni i ubijeni.
Čitateljka portala Hayat.ba poručuje:
Tužno je da gotovo niko od medija i vlasti nije obilježio i podsjetio nas građane šta ne smijemo zaboraviti. Već unazad pet godina Općina Ilidža ne obilježava dan stradanja žrtava Kasindolske ulice.
Zaboravljen je. Činjenica je da je i preminula sestra od žrtava koja je vodila Udruženje 'Žene Kasindolske 1992.', da je preminula većina najbližih ubijenih i da samim tim nema onih koji najbolje pamte, koje je najviše boljelo i koji podsjećaju ostale da ne smiju zaboraviti.
I doista – kao da zaborav postaje strategija. Onaj tihi, najopasniji oblik poricanja.
Zaborav je saučesništvo
Naša odgovornost kao društva je da zaboravu ne damo prostora. Jer zločin bez kazne prerasta u poruku: da se može ponoviti. Sjećanje nije samo emotivna obaveza – to je politički čin. Da li ćemo kao društvo ostati nijemi na to što se pravda za, kako tvrdi rodbina, 42 ubijena čovjeka iz jedne ulice još nije dogodila?
Čitateljka je na kraju poručila:
Svi bi trebali da pamtimo i svi bi trebali da poštujemo svaku žrtvu agresije na našu domovinu. Hvala u ime malobrojne rodbine žrtava, hvala u ime nas svih živih koji živimo život zahvaljujući svakoj žrtvi od Une do Drine.
U zemlji gdje se i dan-danas raspravlja o karakteru rata, u zemlji u kojoj ratni zločinci dobijaju ulice, počasne funkcije i mikrofone – podsjećanje na Kasindolsku je borba za dostojanstvo budućnosti.
(Foto: Pixell)
