Hrvatska se sa stepenom nulte tolerancije odnosi prema svakoj relativizaciji ili pokušaju dovođenja u pitanje zvaničnog „narativa“ o svetinji Domovinskog rata.
To naslijeđe se čuva kao nekada „bratstvo-jedinistvo“. Dakle, kao „zjenica oka svoga“.
Piše: Faruk Kajtaz/Iza scene
Zvanični Zagreb se, barem načelno, zalaže za politiku kojom se treba okrenuti budućnosti i zaboraviti strahote rata iz prošlosti, ali i dalje vrlo revnosno i detaljno... i to trideset godina nakon rata - istražuje i sudi. O baš svemu ima svoj zvanični stav od koga se ne odustaje.
Niti za milimetar.
Na svaki, pa makar i potpuno benigni problem (mahanje zastavama ili pjevanje pjesama npr.) reaguje se krajanje odlučno i uz značajnu političku i medijsku pažnju. Međutim, prema problemima i dubiozama „njenih mangupa“, Hrvatska se postavlja krajnje aljkavo i bez dovoljno odlučnosti. Ono što traži u odnosu drugih prema ratu na svom državnom teritoriju - Hrvatska dosljedno zanemaruje po pitanju susjeda?!
Najeklatantniji primjer je odnos zvaničnog Zagreba, prema SUDSKI UTVRĐENIM činjenicama u slučaju tzv. Herceg-Bosne, ali i uloge tadašanjeg državnog rukovodstva u svemu tome.
U presudi nema puno prostora za manevrisanja ili čitanja nečega čega nema, ali zvanični Zagreb se ponaša kao da je presuda Haškog suda tek nekakva „tehnička stvar“, koja je eto... primljena k znanju, ali se suštinski ignoriše, a konkretnim potezima – čak i negira!?
Što se tiče naslijeđa „Domovinskog rata“ HVO je, praktički, stavljen u istu ravan sa Hrvatskom vojskom i više se tretira kao pridružena vojna jedinica, nego kao vojna formacija nastala u susjednoj državi, koja je opet nakon Daytona - „utopljena“ u OS BiH.
U skladu s time dijele se i zasluge i priznanja.
Godinama je Zagreb vrlo oprezno nastupao u vezi s tim pitanjem, jer je itekako dobro znao šta se zaista desilo i šta piše u Haškoj presudi, ali već duže vrijeme, to je nešto na šta se malo ko obazire. Čak se i dijele visoka vojna priznanja, vrše postrojavanja i sve prikazuje kao „dva prsta jedne ruke“.
Tu tanku granicu je prvi odlučno prešao načelno „lijevi predsjednik“ Zoran Milanović – klasični politički homo duplex, koji u međunarodnim odnosima glumi nekakvog nepatvorenog zagovornika pravde, dok se u regiji, a posebno prema BiH ponaša kao najdesniji desničar. Neuvijeno poručuje i ispaljuje stavove klasične desnice i pri tome zna biti čak krajnje neugodan.
Poput one čuvene paradigme sa „parfemom i sapunom“.
U skladu sa trenutnim političkim preferencijama, Milanović se čak robusnije odnosi prema Bošnjacima i BiH, nego prema Srbiji ili entitetu RS, iako je upravo Armija RBiH na osnovu „Splitskog sporazuma“ dala značajan doprinos u uspjehu akcije „Oluja“. O tome se uporno šuti, ali se na sva zvona – urbi et orbi - širi popularni narativ kako je baš Zagreb Olujom „spriječio novi genocid u Bihaću“.
Iz zamršene slike odnosa u ratu i agresiji na BiH, Zagreb pažljivo bira samo one činjenice, koje mu odgovaraju, dok uredno – prvo gura pod tepih ono što mu ne odgovara, da bi se kasnije postavio... kao da svega toga nije niti bilo!
Kao i prije tri decenije Zagreb u odnosu na Sarajevo pokušava biti „stariji brat“ o čijim se stavovima ne raspravlja, nego se isti uzimaju zdravo za gotovo i bez previše propitkivanja.
Oni jako dobro ZNAJU ŠTA JE BILO i baš zato se ponašaju da NIJE UOPŠTE BILO!
Može im se...dok Sarajevo (UGLAVNOM) šuti...
