Svaku večer vježbam kako bih ujutro ustao u pet. U pet sati sam već na nogama - priča Zoran Macan (73) iz Proboja kod Ljubuškog.
Čovjek je bez jedne noge, ali to ga, kako kaže, ne zaustavlja: sam brine o stadu od oko 150 koza, radi svaki dan i već osam godina nije imao ni jedan dan odmora.
Otvoreno govori o životu na selu, borbi za egzistenciju, ali i odnosu institucija prema osobama s invaliditetom.
Ne pijem kafu, ne pijem alkohol. Tablete uzimam minimalno. Dvadeset godina se nisam prehladio. Cijelu zimu radim mokar kao čep, a ništa me ne boli - kaže kroz osmijeh i pokazuje štake s metalnim nastavcima.
Tvrdi kako živi od skromne socijalne pomoći.
Imam socijalnu pomoć oko 250 maraka. Penziju mi nisu dali. Tražio sam civilnu nisu mi dali. Dođe papir kući i piše kako mi ne priznaju invaliditet. Čovjek nema nogu, a invaliditet ne priznaju - kaže.
Uprkos svemu, nastavlja raditi i brinuti o životinjama. Najveći trošak mu je hrana, posebice mekinje i sijeno.
Samo mekinje godišnje odu preko 5.000 maraka, a gdje je sijeno… Ja zadnju marku dajem njima. Neću da životinje pate - govori.
Priča kako bez psa ne bi mogao čuvati stado.
Ima vukova. Ljudi koji imaju koze ili ovce svi imaju pse. Ne može drukčije - kaže i dodaje kako je bilo i problema, prijava i nesporazuma.
Na pitanje kako s jednom nogom uspijeva okupljati koze i voditi ih po terenu, odgovara jednostavno:
Samo ih pozovem. One idu gdje ja hoću. Navikle su na mene. Ja njih volim, ali mora se znati i red.
O cijenama kaže da su posljednjih godina značajno porasle.
Koza je danas 350 do 400 maraka, a skotna ide i 500. Prije je bila upola jeftinija - kaže.
Zoran živi sam. Dvaput se ženio, a šalu koristi kao oklop.
Dva puta sam se ženio… a ako bude, oženit ću se i treći put. Evo prilike, neka se javi koja želi - govori kroz smijeh.
Sve sam krvavo zaradio. Ne tražim od nikoga ništa. Samo nek ljudi prepoznaju dobrotu, zaključuje Zoran u reportaži za Glas Hercegovine.
