ŠTO DJETETU ČINIMO DOK VIČEMO NA NJEGA?

4 jan | 10:01


Roditelj će steći prirodni autoritet ako s djetetom od najranije dobi gradi odnos bliskosti – igra se s njim, razumije njegove potrebe, zna se prilagoditi njegovom načinu razmišljanja... Najgore je kad roditelj viče nadajući se da će nedostatak autoriteta nadoknaditi decibelima



Istraživanja su pokazala kako odrasli češće viču na djecu nego na ostale odrasle te da čak 90% roditelja barem povremeno povisi glas na svoje dijete. Dio roditelja vikanje kao odgojnu metodu rabi svjesno jer smatraju da ono nije štetno za razvoj djece.

Drugi, pak, nesvjesno viču kada se obraćaju svojoj djeci, čime zapravo najčešće rješavaju neke svoje frustracije. Ni jedni ni drugi, vjerojatno, ne vole vikati na djecu, ali to rade jer im je u danom trenutku vikanje, ako već ne jedini, onda najbolji način odgoja. Stručnjaci se, naravno, s tim ne slažu te već godinama upozoravaju kako vikanje na dijete, baš poput fizičkog kažnjavanja, utječe na njegov emocionalni razvoj.

U moru znanstvenih teorija i stavova raznih stručnjaka izdvaja se nekoliko razloga zbog kojih roditelji ne bi smjeli, trebali vikati na djecu:

  • vikanje zbunjuje djecu (dijete ne shvaća novonastalu situaciju povišenih tonova i roditeljsku ljutnju),
  • vikanje kod djece izaziva obrambeni stav (dijete se osjeća bespomoćno te, instinktivno, traži izlaz iz vike što, nerijetko, rezultira laganjem),
  • vikanje kod djece izaziva strah i osjećaj beskorisnosti.


Bez sumnje, roditeljstvo je najteži i najodgovorniji posao, posao bez radnog vremena i godišnjeg odmora, posao koji ne trpi neuspjeh i podbačaj. Svaki roditelj smatra da zna što je i kako najbolje za njegovo dijete i u to se, naravno, ne treba uplitati. Pa ipak, roditelji bi trebali razmišljati o svojim postupcima i preispitivati ih, trebali bi stvoriti predodžbu o sebi kao dobrom, ako ne i najboljem roditelju, i u skladu s tim se dosljedno ponašati. U slaganju slike o sebi kao roditelju kojeg vaša djeca zaslužuju mogu vam od pomoći biti vlastiti roditelji, vaši prijatelji i poznanici, knjige i brojni savjeti o odgoju djece.

Kad je riječ o vikanju, većina savjeta stručnjaka svodi se na promjenu načina komunikacije - umjesto povišenim glasom, djetetu bi blagim tonom i u skladu s njegovom dobi trebalo objasniti što je pogrešno napravilo. Britanska stručnjakinja za obiteljska pitanja Jane Bidder roditeljima predlaže suprotnost vikanju - pisanje. Naime, ako znate da nećete moći zadržati smirenost u glasu, ono što namjeravate reći djetetu zapišite na papir ili, ako su djeca starija, pošaljite im SMS ili napišite e-mail. Na taj način, tvrdi Jane Bidder, djeca će shvatiti bit vaših riječi bez nepotrebne galame.

Alternativa vikanju

Nekoliko, točnije stotinu alternativa vikanju predlaže The Orange Rhino na svom blogu. Iza neobičnog imena krije se majka četvero dječaka koja je pred sebe stavila zadatak - godinu dana neće vikati na svoju djecu. Umjesto da viče, ta je majka, primjerice, pravila sklekove, puhala balone, pričala poput robota, grlila svoje dijete, lupala po loncima, vikala u ormaru, odvela djecu na sladoled, bojila nokte u narančasto, izgovarala pozitivne misli, brojila do 10, ili do 100 ili do 1000, stiskala ruke i još mnogo toga. Sve svoje ideje razvrstala je u šest kategorija: zabavne alternative, "izgledat ću poput luđaka" alternative, "smatrat će me lošim roditeljem" alternative, preventivne i sladunjave alternative te ozbiljne alternative.

Narančasta nosorogica uspjela je u svom naumu, a nakon prvih 365 dana bez vikanja podijelila je svoje dojmove te je, među ostalim, zaključila kako vikanje na djecu nema učinka i kako ne može kontrolirati svoju djecu, ali zato može sebe.

Ključ je u stvaranju skladnog odnosa

Na tom je tragu i pomalo revolucionaran pristup odgoju, barem kad je riječ o vikanju, koji predlaže Hal Edward Runkel, američki bračni i obiteljski terapeut. Cilj njegove knjige Odgojite svoje dijete bez vikanja jest "smiriti svijet krenuvši od jednog odnosa do drugog, počevši od odnosa s djecom". Kvalitetan, poželjan odnos jest skladan odnos ispunjen radošću, suradnjom i razumijevanjem. Takav odnos nužno je oslobođen vikanja, a Runkel ga definira kao "usvajanje odnošenja prema drugima na smiren, hladnokrvan i sabran način, ovladavanje vlastitim emocionalnim reakcijama, bez obzira na to kako se drugi ponašaju; učenje o usredotočivanju na sebe i na brigu o sebi za dobrobit cijelog svijeta". Taj ideal nije jednostavno dostići jer roditelj najprije treba premostiti psihološku barijeru koju Runkel postavlja pred svakog čitatelja: shvatiti da u roditeljstvu nije riječ o djeci, nego o roditeljima.

Od dolaska djeteta na svijet svaki je roditelj zaokupljen djetetovom sadašnjosti i još više budućnosti - kakva će osoba moje dijete postati, hoće li imati sretan i uspješan život i još bezbroj pitanja koja za sobom vuku postupke kojima roditelji, svakako u dobroj namjeri, nastoje ovladati djetetom i njegovim životom. Umjesto toga, Runkel savjetuje roditeljima da usmjere svoje napore na ono čime uistinu mogu ovladati i što mogu kontrolirati - svoje emocionalne, nepromišljene reakcije. Naime, ako želimo biti utjecajni, glavni, da ne kažem autoritativni, najprije moramo ovladati sobom.

Kada smo svjesni sebe i svojih postupaka, tada smo u stanju odlučiti kako ćemo reagirati i tada na našu reakciju ne utječu postupci drugih, posebno ne postupci naše djece. Kada vladate svojim osjećajima i postupcima tada ste, ističe Runkel, uistinu odrasli i tada se možete posvetiti roditeljstvu, odnosno podržavanju i poštovanju sposobnosti djece da sama donose odluke jer samo tako mogu naučiti da posljedice uvijek ovise o odlukama. Sukladno tomu, što se djeca više izlažu sitnim posljedicama sitnih prekršaja, odnosno manje dobrih odluka, to će manje kršiti važnija pravila i granice koje ste postavili. Na ovaj način, tvrdi Runkel, ne viču roditelji, već posljedice, a djeca su odgovorna, smirena i samostalna.

Smatrali vikanje na djecu (ponekad) potrebnim ili ne, slagali li se vi sa stručnjacima ili ne, bitno je zapamtiti da djeca uče po modelu, odnosno, kako je Dorothy Law Nolte prekrasno napisala u svojoj pjesmi o podizanju djece, djeca uče ono što doživljavaju.

Vikanje na djecu - mišljenje stručnjaka

Svoje stručno mišljenje o vikanju na djecu dala nam je dječja psihologinja i psihoterapeutkinja Radojka Sućeška Ligutić, autorica knjige "Kako djeca pomažu roditeljima da odrastu", čiji je veći dio posvećen tome kako zadržati bliskost s djetetom i, u isto vrijeme, biti autoritet.

Prema vašem iskustvu, zašto roditelji povisuju glas na svoju djecu?

Ponekad nas dijete svojim ponašanjem dovede do usijanja - zamolite ga više puta da pospremi igračke ili vam tinejdžer već dva sata govori da će upravo sad odnijeti smeće, no - ništa se ne događa. Tada roditelj vikanjem pokušava pokrenuti svoje dijete na akciju. Najčešće su nam sasvim drugi razlozi skratili fitilj - umor, problemi, nedostatak vremena - pa se istresemo na dijete koje tada ispadne kolateralna žrtva. Ipak, najgore je kad roditelj viče nadajući se da će nedostatak autoriteta nadoknaditi decibelima. Jasno, vikanjem ne postižemo da nas dijete cijeni.

Kako vikanje utječe na djecu?

Suprotno od onoga što mnogi očekuju, dijete će nas to manje cijeniti što češće vičemo: ono razumije da smo izvan kontrole, pa kako da nam onda vjeruje i smatra nas pouzdanima. Istina, možda će nas poslušati - iz straha, bojeći se za svoju sigurnost. Vikanjem djeci rušimo samopouzdanje, činimo da se osjećaju slabija od nas i kriva. Time djetetu oduzimamo šansu da samo shvati što treba učiniti drugi put u istoj situaciji (kad se penje na zid, prelazi cestu…) i, što je najgore, udaljavamo ga od sebe pa nas neće doživljavati kao osobu od povjerenja od koje može zatražiti pomoć ili savjet kad mu zatreba. Umjesto da djetetu pružimo osjećaj zaštite, sigurnosti i povjerenja, vikanjem radimo suprotno - gubimo i bliskost i autoritet, dvije najvažnije osobine uspješnog roditelja.

Postoje li okolnosti kad je vikanje ipak dobra reakcija?

Zapravo, kad smo ljuti, svi mi povisimo glas. I to je ponekad potrebno kako bi dijete ozbiljno shvatilo našu ljutnju i doživjelo nas kao obične ljude od krvi i mesa. Korisno je viknuti kad želimo prekinuti neko ponašanje koje je opasno za sigurnost ili zdravlje djeteta, zaustaviti ga u pretrčavanju ceste, uzimanju opasnih predmeta… Međutim, ako je dijete naviklo da ga roditelj vikanjem disciplinira za svaku sitnicu - "Pazi, ne idi u pijesak!" "Jesam ti rekla da gledaš kud hodaš!" "Prestani zapitkivati!" "Opet si se potukao u vrtiću!" "Dosta je razgovora, pusti me na miru!" "Vrati se i reci hvala!" - možda neće ozbiljno shvatiti kad roditelj bude želio glasnim povikom spriječiti da se poreže ili ozlijedi.

Možete li predložiti neke alternative vikanju? Kako djeca reagiraju na njih?

Djeca nisu zločesta po prirodi, nego uvijek iz nekog razloga. Možda su umorna ili su željna pažnje, tj. nešto im treba. Prevenirajte situacije u kojima vas dijete naprosto neće moći poslušati - izbjegnite trgovinu sa slatkišima u vrijeme ručka, vratite se s rođendana prije nego što dijete postane umorno, popričajte s njim i podružite se prije nego što krene rješavati zadaću i učiti. Ponekad im trebaju granice, npr. "Spavanje u 9", "Igračke ne služe za bacanje!" "Kad razgovaram s nekim, pričekaj!" "Zadaća se rješava prva, pa onda igra…"

Svako dijete želi biti dobro, no odgoj se sastoji u tome da dijete naučimo samokontroli i poštovanju pravila. U svakodnevnim situacijama prilika za učenje ima napretek: priđemo djetetu (ne s visine) i kažemo na primjer: "Završio si igru, a igračke su ostale na podu… Hajde, pospremi ih. Inače bi se moglo dogoditi da netko stane na njih ili da se izgube, pa ćeš sutra biti žalostan…" Kad mi pospremamo, možemo usput komentirati pred djetetom: "Ne da mi se baš pospremati, ali znam da će mi sutra biti lakše, a i ružno mi je sjediti u neredu." Umjesto vikanja: uputa (to se radi tako) i objašnjenje (to je važno da ti bude ugodnije, lakše, sigurnije…) jer tako dijete razumije svrhu naših zahtjeva i pravila, pa će ih spremnije poštovati i prije naučiti. Jasno, nagradite dijete pažnjom, osmijehom kad poštuje pravilo, a najbolja je kazna sama posljedica - ako se kasno vrati kući, nema čitanja priče; ako ne pospremi igračke, one privremeno "nestanu"…

Kad ste umorni i potrošeni, nemojte od sebe zahtijevati čuda. Još je luđe odmah krenuti disciplinirati dijete i tjerati ga da izvrši svoje obaveze. Vaš umor i brige djeca doživljavaju kao poruku da vam nisu važna, pa im je tada najpotrebnija potvrda da je sve u redu - da ste tu za njih i da ih volite. Ako je dijete manje, zagrlite ga ili budite kraj njega dok se igra - tako će vam dijete pomoći da se vratite u ravnotežu. Ako je starije, popričajte s njim o vašem danu i njegovom. To nije gubljenje, već ušteda vremena. Djeca osjećaju vašu nervozu i onda i sama postaju nezadovoljna, a da ne znaju zapravo što im treba. Zapravo - trebate im vi i vaša pažnja, vaša ljubav. Nakon 10-20 minuta zagrljaja i druženja i manja i veća djeca mirno će se igrati i surađivati s vama.

Iz Vašeg iskustva, koliko su roditelji spremni pokušati s nekim drugim odgojnim metodama? Kakvi su rezultati?

Pogrešno je očekivati da nas dijete sluša samo zato jer je manje i mlađe. Ili zbog toga što ovisi o nama. Roditelj će steći prirodni autoritet ako s djetetom od najranije dobi gradi odnos bliskosti - igra se s njim, razumije njegove potrebe, zna se prilagoditi njegovom načinu razmišljanja. Postavite jasna pravila koja zaista pomažu da se dijete mirnije igra, da jednostavnije uči, jede, da je u dobrim odnosima s vama. Ako postavljate neko pravilo koje nikome ne koristi, osim što su "tako i vas učili", možda biste ga trebali odbaciti. Nije lako biti roditelj jer nas tome nitko nije učio, pa često pogriješimo u najboljoj namjeri. Danas su roditelji sve svjesniji kako je u odgoju često put u pakao popločan dobrim namjerama, pa se sami educiraju - čitaju knjige, dolaze po pomoć psihologu ili pohađaju "škole za roditelje". Kako je svako dijete drukčije, često je živa riječ voditelja škole za roditelje ili psihologa efikasnija od knjige. O disciplini, vikanju, autoritetu napisano je mnogo praktičnih knjiga, pa će svaki zainteresirani roditelj profitirati čitanjem takvih knjiga.





(Roditelji/Hayat/Foto: Ilustracija)

Hayat pratite putem aplikacija za iPhone/iPad & Android uređaje, a sve naše kanale gledajte UŽIVO putem servisa 'GLEDAJ Hayat' na aplikacijama i portalu.

Ukoliko smatrate da sadržaj objavljen na portalu hayat.ba krši vaše autorsko, lično ili drugo pravo ili interes, možete zahtijevati objavu odgovora ili ispravke. Slučaj će biti u najkraćem roku razmotren, a sporni sadržaji biće uklonjeni ili ispravljeni odmah po eventualnom ustanovljavanju istinitosti sadržaja žalbe. Sve pritužbe kao i prigovore možete slati na e-mail adresu digitala@hayat.ba. Materijal poslat na ovu e-mail adresu će se smatrati pravovaljanim. Svi drugi oblici prigovora neće se smatrati relevantnim i portal hayat.ba nema obavezu postupiti po istim.


TRENUTNO NAJČITANIJE



KOMENTARI