ODGAJAMO LI MODERNIM PRISTUPOM NASILNU DJECU?

10 jan | 17:44


Sve se češće raspravlja o tome zašto su današnja djeca nasilnija nego prijašnje generacije. Njemački stručnjak za dječju psihoterapiju smatra da je to zato što im moderni koncepti odgoja oduzimaju osnovno pravo - da budu samo djeca!



Podaci Društva za psihološku pomoć otkrivaju kako je više od 90 posto mladih u Hrvatskoj počinilo neki od oblika nasilja u vezama. Čak 93,4 posto ih je pribjeglo psihičkom nasilju, a 51,3 posto mladih počinilo je fizičko nasilje nad partnerom. Nasilje u školi, tučnjave i cyberbullying postali su svakodnevna pojava. Ovi zastrašujući podaci potpuno se kose s današnjim stavom društva prema djeci u kojem su ona visoko vrednovana. Postoji mnoštvo zakona za njihovu zaštitu, novi se pišu, a čitave legije znanstvenika, pedagoga i roditelja brinu se o tome što bi za djecu bilo najbolje, ali taj željeni uspjeh sve više izostaje.

Mala djeca su izvan kontrole, mladi nemaju poštovanja prema roditeljima i odraslima, a tinejdžeri nisu sposobni za rad. Zanimljivo je i to da se neprimjereno ponašanje u djece najčešće primjećuje kod onih obitelji koje se neprestano brinu o potomstvu i jako se trude oko njih. Roditelji te djece su obično psihički zdravi, pa se upravo zato još više nameće pitanje ‘Gdje smo zakazali?’

U knjizi ‘Zašto nam djeca postaju nasilnici?’, u izdanju Znanja, dr. med. Michael Winterhoff tvrdi da se cjelokupno društvo pogrešno razvija – da djeci više nitko ne postavlja granice i pravila ponašanja, što su važni preduvjeti za razvoj zdrave psihe. Odrasli preko djeteta nesvjesno kompenziraju vlastite potrebe i time blokiraju njegov razvoj u sretnog člana društva. Želimo li ih doista osposobiti za život, moramo iznova naučiti kako se prema njima odnositi kao prema djeci.

Poremećaj u odnosu

Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća počeo se radikalno mijenjati dotadašnji autoritativni odgojni stil. Tradicionalni odgoj koji sadrži upravljanje i vođenje počeo je sloviti kao krajnje sumnjiv jer ga je, navodno, ratni naraštaj u prevelikoj mjeri prenio i u poratno doba te ga i dalje primjenjivao. Novi, moderni koncept izdvojio je čovjeka iz društvenog sustava i dopustio mu gotovo neograničene mogućnosti samoostvarenja. Odrasli više nisu trebali govoriti svojoj djeci što bi za njih moglo biti dobro, a što loše. Umjesto toga, djeca su se trebala slobodno razvijati, skupljati iskustva, dopuštati što manje utjecaja odraslih i tako odrasti u slobodne pojedince koji sami odlučuju o svojoj sudbini.

Paralelno s time, u posljednjih 15 godina primijećeno je veliko povećanje broja poremećaja u dječjoj i mladenačkoj dobi. Još prije 15 godina bilo je dvoje do četvero učenika s neprimjerenim ponašanjem u razredu, a danas se taj omjer obrnuo – od oko 15 djece u jednom razredu danas se još samo dvoje do četvero posve primjereno ponaša, a svi ostali imaju većinom kombinirane poremećaje. Zašto je došlo do takva nerazmjera?

Djeca kao odrasli

Autor knjige ‘Zašto nam djeca postaju nasilnici?’ tvrdi da sve to proizlazi iz nedostataka u izgradnji psihičkih funkcija. Roditelji i odgojne ustanove s djecom više ne postupaju autoritativno i hijerarhijski, nego se njeguje partnerski odnos. To znači da se dječja osobnost gradi uz pomoć objašnjavanja, govora i upućivanja te da se očekuje da djeca samostalno odlučuju o tome što je za njih dobro. Danas je razumljivo i uobičajeno da su djeca uključena i nazočna u gotovo svakoj situaciji i da slušaju sve ono o čemu odrasli razgovaraju, čak i kada su ti razgovori neprimjereni za njih. Danas se o svemu odmah razgovara, neovisno o okolnostima, i u tome se očituje sve izraženija nesposobnost odraslih da se suoče sa svakidašnjim opterećenjima. Djetetove izjave shvaćaju se ozbiljno – bilo da je riječ o problemima partnerstva, financijskim pitanjima ili drugim temama, koje bi zapravo trebale biti izvan njegova dosega. Djecu se više ne upozorava da još nisu dorasla takvim situacijama.

Začarani krug

Često se može čuti da roditelj za dijete vrtićke dobi ili školarca početnika kaže: ‘Moje dijete ima jaku volju, uspijeva se nametnuti jer zna što hoće’. Takvim se karakteriziranjem djetetu pripisuje osobnost kakvu ono u tom ranom životnom razdoblju još ne posjeduje jer razvoj osobnosti počinje tek u osmoj ili devetoj godini života. Priznaje mu se psihička i emocionalna zrelost osobe dorasle najvećim zahtjevima, no dijete ta očekivanja ne može ispuniti pa se u njemu javlja bunt. Djeca postaju nasilna, drska i prkosna, a to ujedno izaziva sve veću nemoć roditelja i odgojnih ustanova. Zbog toga roditelji često viču na svoju djecu. Daljnja neposlušnost natjerala ih je i na tjelesno nasilje koje danas uopće više nije karakterisitično samo za obitelji s ‘tradicijom’ fizičkog kažnjavanja. Danas svoju djecu tuče sve više roditelja koji, dok su bili mali, od svojih roditelja nikada nisu doživljavali fizičko nasilje i koji su odgojeni s puno ljubavi.

Kritički odnos prema sebi

Dr. med. Michale Winterhoff kao lijek za poremećeni odnos između djece i roditelja vidi u tome da odrasli prvo moraju naučiti kritički promatrati vlastito ponašanje i da djeci dodijele ono mjesto u društvu koje im stvarno pripada. To znači da ih se ponovno treba promatrati kao djecu, a taj koncept dobro je zastupljen u tradiconalnom odgoju. To ne znači da je prije bilo bolje, ali nekada su se intuitivno radile stvari koje su djecu izvodile na pravi put. Primjerice, roditelji su tada djecu pokušavali držati dalje od odraslih stvari. Svoju su djecu poštedjeli tema koje bi ih emocionalno i psihički preopteretile i tako im pokazali ograničenja i jasnu hijerarhiju da postoje teme koje su za odrasle i one koje su za djecu. A o tome koje teme pripadaju čijem djelokrugu odlučuju samo roditelji i nije se ni pomišljalo da se s djecom uopće raspravlja o tome. Problemi partnerstva između roditelja, teška pitanja o bolesti i smrti, odluke o fnancijskoj budućnosti bile su teme o kojima se razgovaralo obično navečer, kada bi djeca već bila u krevetu. Tom je naraštaju roditelja intuitivno bilo jasno da postoji niz tema koje nadilaze dječje sposobnosti shvaćanja. Znalo se da treba očuvati bezbrižnost djece i zaštititi ih. Tada se nije smjelo gledati filmove s nasiljem i s ljubavnim scenama. Kada su odrasli razgovarali, djeca bi se isključivala tako što bi ih se poslalo da se igraju. Roditelji su donosili većinu važnih odluka, a djeca su te odluke morala prihvaćati. Tako se poštovala nevidljiva granica između svijeta odraslih i dječjeg svijeta i nije se ulazilo u objašnjavanja zašto odrasli nešto čine, nego se znalo da to tako mora biti.

Emocionalni odnos

Djeca se optimalno mogu razvijati samo kroz emocionalni odnos i odgovarajuću povezanost s roditeljima. Ona koja su sposobna za odnose razvijaju se stoga u početku za svoje roditelje. To znači da jedan petogodišnjak koji pomaže pri postavljanju stola ne čini to funkcionalno, dakle ne radi to kako bi se za tim stolom moglo jesti, nego to čini za svoje roditelje. Isto tako, dijete u školi uči za svojeg učitelja, a još ne za život – to tek slijedi u kasnijoj životnoj dobi. Važno je da roditelji jasno iskazuju pozitivne i negativne reakcije na djetetovo ponašanje. A to znači da kad se dijete ponaša pozitivno, jasno i prepoznatljivo se tome treba radovati, a kad se ponaša negativno, jednako jasno treba pokazivati svoju ljutnju, primjerice odgovarajućom bojom glasa. Pritom reakcije trebaju biti jasne i jednake jer će dijete tako brže naučiti pravila igre. Pozitivan sporedni učinak je taj da djetetu pružamo i svojevrsnu sigurnost, a vrlo promjenjive reakcije mogu kod njega dovesti do iritacije, što rezultira izostankom aktiviranja odgovarajućih psihičkih funkcija.

Stalno uvježbavanje

To se događa kada roditelji prema svojoj djeci nastupe s ograničenjima i kada im jasnim ponašanjem predoče strukture koje su važne za oblikovanje psihičkih funkcija. Potrebno je uvježbavanje osnovnih funkcija, odnosno mora ih se upućivati i s njima ponavljati. To je dosadno i često naporno, ali je jedino učinkovito. To znači da se taj pristup mora uvijek i iznova tražiti od djeteta kako bi se u njegovu psihu urezao kao osnovna funkcija. Potreba stalnog vježbanja ne ograničava se samo na razvijanje psihičkih funkcija u djece, nego se odnosi i na svakidašnje radnje, primjerice na pospremanje stola nakon doručka ili na osobnu higijenu. Tako će im, primjerice, trebati čak četiri godine da samostalno odnesu tanjur sa stola, odnosno da to učine nevezano uz nalog ili sudjelovanjemroditelja. No tek će devetogodišnje dijete, stalnim vježbanjem, naučiti da pospremanje tanjura u kućanstvu ima logički smisao. Dijete samo od sebe ne može mirno slušati, sjediti, pričekati, govoriti samo kada mu se kaže… Sve to mora naučiti i uvježbati. Tako bi pri izradi domaćih zadaća u prvom razredu uz dijete uvijek trebao sjediti netko od odraslih i upućivati ga s puno ljubavi, no odlučno i s puno unutarnjeg mira. Nakon toga bi bilo dobro kada bi dijete tijekom cijelog školovanja u osnovnoj školi svoje domaće zadaće pisalo u blizini osobe kojoj vjeruje.



(Sandra Horvat, Sretna/Hayat/Foto: Ilustracija)

Hayat pratite putem aplikacija za iPhone/iPad & Android uređaje, a sve naše kanale gledajte UŽIVO putem servisa 'GLEDAJ Hayat' na aplikacijama i portalu.

Ukoliko smatrate da sadržaj objavljen na portalu hayat.ba krši vaše autorsko, lično ili drugo pravo ili interes, možete zahtijevati objavu odgovora ili ispravke. Slučaj će biti u najkraćem roku razmotren, a sporni sadržaji biće uklonjeni ili ispravljeni odmah po eventualnom ustanovljavanju istinitosti sadržaja žalbe. Sve pritužbe kao i prigovore možete slati na e-mail adresu digitala@hayat.ba. Materijal poslat na ovu e-mail adresu će se smatrati pravovaljanim. Svi drugi oblici prigovora neće se smatrati relevantnim i portal hayat.ba nema obavezu postupiti po istim.


TRENUTNO NAJČITANIJE



KOMENTARI