Piše: Amina Bešo
Davno je rečeno „Knjiga je čovjekov najbolji prijatelj“, a šta je s knjigama danas. Na tu temu razgovarali smo sa dr.humanističkih nauka iz područja književnosti Melidom Travančić.
Piše poeziju, prozu, eseje i književnu kritiku. Objavila je šest knjiga. Za poeziju je nagrađivana (Mak Dizdar, Anka Topić, Federalna fondacija za izdavaštvo). Poezija joj je prevedena na engleski, makedonski, španski, perzijski i mađarski jezik.
Njena studija Ulaznica za junački kabare govori o refleksiji Sarajevskog atentata u knjiženosti i prva je takva studija u regionu koja u fokus postavlja ovaj historijski događaj.
Učestvovala na mnogobrojnim konferencijama u BiH i regionu. Objavila više od dvadeset pet naučnih i stručnih radova.
- Književnost ima tu kompleksnost da razvija intelekt i maštu, također ona proširuje realnost, pravi paralelne svjetove, prenosi spoznaje, osjećanja i otuda njena važnost – kaže Travančić.
Književnost je, ako najednostavnije, a najefektnije želimo da je definiramo najsavršeniji način komunikacije sa sobom, prvenstveno, a onda i sa svijetom.
Veoma često zanemaruje se činjenica da književnost funkcionira kao prostor razlike, ona pruža šansu novim, drugačijim tumačenjima stvarnosti, ponekad daje mogućnost i „odlaska“ od stvarnosti, daje nove perspektive, otvara alternativni društveni prostor. Koliko je BiH plodno tlo za književnike, pitali smo našu sagovornicu.
- Ova zemlja jeste plodno tlo za književnike, kao i druge umjetnike, ali možda je u BiH premalo prostora dato književnosti. Veoma često se zanemaruje da je književnost srž razvijenog društva. Književnost je najbolji oblik čuvanja našeg sjećanja (i individualnog i kolektivnog), čuvanja znanja, jezika, vremena, historije, ljudi, identiteta – sve se ovo objedinjuje u književnost. Stoga se književnost treba (da ne kažem mora) staviti na mnogo važnije mjesto nego gdje je ona sada, jer kako bez književnosti da postoji i opstaje društvo? – odgovara Travančić.
Što se tiče kulturnih institucija i općenito stanja na kulturnom planu u BiH svašta se može kritizirati. U kulturu se danas ulaže jako malo, i kao država i kao pojedinci ulažemo jako malo. Od novčanih sredstava koje država izdvaja za kulturu koja su minimalna do posjeta kulturnim događajima koje su sve manje i manje.
- Uočavajući taj problem, ali i želju mladih ljudi za nečim novim i drugačijim u augustu ove godine sa magistricom komunikologije Umihanom Krličević Omerović i magistricom industrijskog inženjerstva i slikaricom Mirelom Kulović osnovala sam Udruženje za kulturu Kontrast, čiji je osnovni cilj promocija bosanskohercegovačke kulture i umjetnosti u svijetu, ali i predstavljanje umjetnika iz cijelog svijeta u BiH. Nekoliko mjeseci nakon registracije Kontrast udruženje prepoznato kao jedno od najperspektivnijih udruženja u BiH sa svojim idejama i planovima – ističe Melida.
Njih tri, osnovačice Kontrasta, svaka iz svoje oblasti djeluju duže vrijeme, ali nakon udruživanja kažu, proširuju prostor i tako privlače različite ljude da im se pridruže u njihovoj misiji da umjetnost i kulturu BiH stave na svjetsku umjetničku mapu.
Njihov rad prepoznale su mnoge organizacije i udruženja, jedna od njih je američka organizacija za književnost Čuvaj se, zatim surađuju sa mladim filmski redateljom Bahrudinom Srebrenicom koji je upravo pokrenuo svoju produkcijsku kuću u Švedskoj, a odličnu suradnju uspostavile su i sa JU Muzej Tešanj, BKC Živinice, časopisom Gračanički glasnik. Njihov rad prepoznat je i od strane američkog ambasadora Erica Nelsona. Prave vrijednosti uvijek se prepoznaju.
- U današnjem svijetu sve manje ima razumijevanja za estetske vrijednosti i sve više ljudi brinu samo o materijalnom. Jasno mi je da književnost nije svakome centar svijeta, i to ne bi ni bilo moguće, a ni dobro, ali meni jeste. Živim za književnost, i svojim radom, djelovanjem i pisanjem zalagat ću se da što više ljudi, posebno mladih ljudi spozna ljepotu i snagu književosti – odlučna je književnica Melida Travančić.
I ne samo da piše poeziju, nego putem poezije ukazuje na njen značaj, kao što govori o značaju umjetnosti i umjetnika. Njena naredna knjiga koja je u pripremi govori upravo o poziciji umjetnika danas, o tome šta je poezija, šta je slikarstvo, kakve su veze između te dvije umjetnosti i kako se sve oko nas smjenjuje kao na filmskoj traci…
- Pisanje za mene predstavlja nešto bez čega ne bih mogla, to je jedna vrsta neizbježnosti, pisati znači razmišljati, razumjeti stvari onakve kakve jesu, prenijeti sve iz sebe i oko sebe u djelo, na taj način javno govoriti o snovima, emocijama, strahovima, i tako se razodjenuti pred svijetom. Jer književni tekst je umjetnički konstrukt koji u čitaocu proizvodi osjećanje istinitosti i vjerodostojnosti – navodi Travančić.
Nakon pisanja, kaže, najviše je zanima čitanje, odlazak u biblioteku, traganje za novim piscima, ponovno otkrivanje nekih starih, zaboravljenih, ali i kupovina knjiga. U knjigama traži odgovore na mnoga pitanja koja je proganjaju.
- Moja privatna biblioteka nije velika, za sada imam blizu 2000 knjiga, ali nadam se da će jednog dana cijela kuća postati biblioteka. Iz knjiga, dobrih knjiga, kvalitetnih crpim snagu za rad. Čitajući postajem (veoma često) i motivirana da pišem, jer čitajući druge oblikujemo sebe – kaže Melida.
Dpdaje i da na neki način svaki pisac izlazi iz drugih pisaca, odnosno iz čitanja drugih pisaca.
Na pitanje koju knjigu sada čita, odgovara pomalo začuđeno, kao da pita „kako mislite KOJU“?
- Uvijek čitam nekoliko knjiga uporedo. Sada je to knjiga eseja Česlava Miloša Zapisi na salveti, knjiga o umjetnosti, poeziji, o njegovim uspomenama, prijateljima, promišljanjima o književnosti, te knjigu talijanske autorice Simone Vinci U svakom smislu ljubav knjiga kojom se otkriva najintimniji dio bića, na tragu kamijevske otuđene svijesti – odgovara mlada književnica.
Najčešće pitanje je možda ono „može li književnost promijeniti svijet?“
- Svima nam je jasno da književnost ne može mijenjati svijet. I to nije ni važno. Važno je da ona može doprijeti i mijenjati shvatanja čitatelja. Ako je književnost dobra, ona može čitatelja navesti da svijet oko sebe gleda drugačije, i to je najveća moć teksta – zaključuje Travančić.
A književnost je ogledalo u kojem je život stvarniji nego što je to u stvarnosti. Uostalom, Alisa je bila stvarnija kada je prošla s onu stranu ogledala, govori Melida. Dodaje i da umjetnik ne stvara novu stvarnost, nego već postojeću pokazuje na nov način. Takav tekst mijenja čitatelja. Dobra književnost uvijek potresa i izaziva najdublje emocije. U tom kontekstu nije važna moć književnosti da mijenja svijet nego da mijenja pojedinca. A mijenjajući sami sebe, počinjemo da mijenjamo svijet.
Zato, ČITAJMO!
