Nova istraživanja pokazuju da parovi sve češće žive u odvojenim domovima. Šta ljudi koji žive zajedno mogu naučiti od onih koji to ne čine?
Psihoterapeutkinja Luci Beresford autorka je knjige “Srećni odnosi”. Ona smatra da uspješni LAT odnosi postižu ravnotežu između nezavisnosti i emocionalne posvećenosti.
- To omogućava nešto što se zove individuacija – kaže ona.
Zajednički život “pruža vam prostor za disanje”, kaže ona. Njegovanje samopouzdanja je vještina koju ljudi mogu da nauče od onih u LAT vezama.
- Kada se ljudi žale:” Moj muž me ne podržava “ili” Moja supruga nije emocionalno tu za mene “, to su vrlo važna zapažanja u vezi”, kaže Beresford:
- Ali nikada ne smijemo očekivati da će nas neko drugi spasiti. Emotivno, moramo biti otporni. To je suprotno od zavisnosti. Živjeti odvojeno zajedno može olakšati pronalaženje prostora za disanje u vezi, ali održavanje mreže podrške i bavljenje spoljnim interesima mogu stvoriti isti osjećaj prostora i individuacije u kohabiturajućoj dinamici”.
Beresford takođe smatra da scenario LAT-a pokazuje zdrav realizam daleko od tradicionalne bajke o trajnoj ljubavi pod jednim krovom.
- Ako ćemo živjeti do 110 godina, neke od naših veza možda će trajati više od 80 godina”, kaže ona. Možda će biti potrebne praktične promjene da bi se veza nastavila.
Međutim, Sajmon Dankan profesor socijalne politike na Univerzitetu u Bradfordu, koji je o knjizi LAT pisao u knjizi “Reinventing Couples”, oprezan je povodom ovog prijedloga. Često izbor da par ne živi skupa može razviti “negativna sklonost”.
I Baresfordova ističe da mogućnost bjekstva koje zaseban dom pruža može značiti da se “ništa ne rješava, ništa se ne prerađuje”. Ona napominje da milioni ljudi to rade.