Velibor Ostojić bio je bliski saradnik Radovana Karadžića.
Kada je njegova Srpska demokratska stranka ušla u vlast 1991. godine, Ostojić, kao kadar SDS-a iz Foče, postao je ministar za informiranje u Vladi Republike Bosne i Hercegovine.
Ministar je bio sitan čovjek, "džepno izdanje insana", što bi se reklo. U svakom pogledu!
Taj i takav Ostojić imao je pravo na tjelohranitelje.

Piše: Sead Numanović/Politički.ba

Angažirao je nekog momčića, nižeg i sitnijeg od njega.
Koliko je Ostojić bio "moćan" i koliko smo ga mi, kao tada mladi novinari shvatali "ozbiljno" svjedoči i događaj iz Skupštine RBiH.
Ostojić je, željan pažnje - što je usud koji ga je pratio cijeli život - prišao nama novinarima.
Uz njega je bio "prilijepljen" i taj mladić, "tjelohranitelj".
Jedan od kolega ih je pogledao i upitao:
"Boga ti, Velibore, šta će ti ovo dijete za tjelohranitelja.
Kad te biju, on će da vrišti?", upitao je, a mi smo se grohotom smijali.
Posramljen, Ostojić je otišao.
I više se nikada nije vratio.
Njegov ratni put u Foči je posebna priča.
Ali, čemu ovaj uvod?

Sigurnosna konferencija u Minhenu proteklih dana pokazala je toliko toga.
Svijet se mijenja nevjerovatnom brzinom!
Sve ono što je jučer vrijedilo, danas više ne vrijedi.
Evropa je u šoku porukama koje su stigle od njihove tradicionalne uzdanice - Sjedinjenih Američkih Država.
Cijeli poredak, građen decenijama, srušio se kao kula od karata!
Amerikanci više ne žele biti evropski policajci.
Vašington Donalda Trumpa ima svoje računice i Evropljani se ne uklapaju.
Šta više - smetaju!

Za sutra je u Parizu zakazan krizni sastanak odabranih evropskih lidera.
Pozvani su oni na koje se može računati u slučaju belaja koji postaje sve opipljiviji.
Pariz, Berlin, Hag, čak i London... grozničavo traže model koji bi im osigurao dosadašnju poziciju.
A njega nema.
Evropa je dobra u mirnim vremenima.
U krizama je kao muha bez glave.
Stari kontinent je uvijek tretiran kao ekonomski džin i vojni liliputanac!
Ko se god uzdao u "moć Evrope", grdno je stradao!
Ukrajina je najnoviji i najbrutalniji primjer.
Na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji bila je i sva politička bulumenta Bosne i Hercegovine.
Mahom su, k'o muhe bez glave, hodali od panela do panela, zasretali zvaničnike Evrope i Zapada i "razmjenjivali" stavove, mišljenja, viđenja...

Član Predsjedništva BiH Željko Komšić pojavio se na panelu gdje je govorio Trumpov zamjenik JD Vance, čuo šta je ovaj izgovorio i - otišao.
Odista, nije bilo potrebe da dalje sjedi tu.
U političkom osvrtu pokušao je probuditi bosanskohercegovačke i bošnjačke političke snage.
Zalud!
Već predugi niz godina mi smo uljuljkani u sindrom žrtve agresije kojoj je svijet dužan do kraja svog postojanja.
I ništa, ali baš ništa, neće nas iščupati iz tog samoubilačkog stanja!
1991. godine bilo je jasno šta se sprema.
Srpski zvaničnici s obje strane Drine bili su sasvim direktni.
Mi im nismo vjerovali!

Odnosno, nismo htjeli vidjeti očigledno.
Za razliku od danas, međutim, početkom 90-ih godina prošloga vijeka u narodu je postojala spoznaja, makar podsvjesna, da se belaj sprema i da je žrtva neminovna. I bilo se spremno za to. I žrtvovali smo se!
Danas ne vidim takvo stanje.
Neko će reći da nam nedostaje lider. Neko ko će ponuditi odgovor i usmjeriti narod.
Lider se ne pravi! Nema kriterija za to je li neko lider ili nije. Njega oblikuju okolnosti, najčešće krizne situacije.
Danas nama treba dijagnoza.
Ona mora biti jasna i direktna, da dopre do što većeg broja ljudi.
Ali, ti su zaludna (o)ček(ivanj)a!
Narod nije voljan ni spreman čuti istinu.
Draže nam je slaviti pobjedu još jedne "zvezde granda", nego - bar u pola manjem broju od te manifestacije - kamenjem zasuti instituciju koja nam je (na 24 sata) oduzela osnovno ustavno pravo!

I, šta god mi mislili, danas smo u situaciji "priljepka-tjelohranitelja" onog Velibora Ostojića s početka priče. Možemo samo vrištati jer su nas siledžije napali.
Finale naše pogrešne politike u proteklim decenijama, nakon 1996. moglo bi biti slijepo vjerovanje da će nas ublehe "slobode", "pravde", "jednakosti", "bratstva"... zaštititi.
Kao što su i do sada!