Mostar je kao grad i kulturni stratum poznat i u svijetu priznat po svojim književnim stvaraocima. Od literature Derviš Paše Bajezidagića pa do Alekse Šantića, Svetozara Ćorovića, Osmana Đikića grad na Neretvi i Radobolji koliko-toliko je ozbiljno tretiran u književnoj kritici i esejistici.
Poslije tog perioda kao da nastaje potpuno nelogična i krajnje neprimjerena šutnja o književnosti koja je krasila ovaj grad - istinsku maketu raja!?!
Piše: Akademik Gradimir Gojer
Gotovo da je neshvatljivo da u eri moćnih medija i sveprisutne kompjuterizacije izostaju ozbiljne kritičke, esejističke radnje s ozbiljnim valorizatorskim sintezama, da i ne govorim kad su u pitanju opusi književnika koji su stvarali u Mostaru: Ilije Jakovljevića, Krešimira Šege, Alije i Ozrena Kebe, Ibrahima Kajana, Safeta Sarića, Omera Tipure šutnja kritičke misli je neshvatljivo sveprisutna. Kao da se svjesno zaboravlja da je u Mostaru rođen i da je o Mostaru itekako dignitetno pisao Predrag Matvejević.
Malo tko se osvrće, u književnoj kritici i esejistici na doprinos suvremenoj književnoj produkciji mostarskih pisaca Babića, Tomaša i Miše Marića, a o kontekstualizaciji značajnog književnog opusa Pere Zupca u mostarski književni ambijent kao da netko to smišljeno skriva i negira. I doprinosom Milenka Miše Marića malo i nedostatno se bavila i bavi književno kritička misao.
Nevjerojatno zvuči da poetska razbokorenost "ukotvljena" i vezana apsolutno za mostarske krajolike Vlade Puljića nikada nije dostatno propitivana ozbiljnim književno-kritičkim uvidima. A da ne govorim o mlađima poput Karanovića o kojima se u kontekstu propitivanja mostarske književnosti uporno i znakovito šuti!?!
Cjelokupan mostarski književni ambijent očekuje valorizatore!