Rodio se u Jajcu, gdje je s pet godina počeo svirati gitaru, a potom je završio osnovnu i srednju muzičku školu. Poznat je i voljen kantautor, producent, instrumentalista i kompletan muzičar koji je u ovosedmičnom Hayat podcastu s Elmom Odobašić govorio o svojoj muzičkoj karijeri, umjetnosti, inspiraciji i svim životnim okolnostima koje su ga kreirale i kao muzičara
Hvala za poziv u podcast i za najavu. Naime, tačno je da nas je vrlo malo koji smo i kantautori koji imaju znanje i sposobnost da to zamišljeno i napisano sami sebi i odsviraju, ali nisam siguran da je to lakši pristup. Nekad je zaista lakše da platiš da ti drugi odsviraju, ali ja uživam i želim da pjesmu propustim i kroz ruke kako sam je propustio i kroz glavu i dušu. Zato, možda, moji aranžmani nisu najbolji, jer se ja redovno oduševim kad čujem aranžmane nekih mojih kolega, ali ovo je moj izbor. Inače, mi muzičari smo prilične cjepidlake, ali i sujetni pa stalno tražimo da se oblati kolega. Ovo je branša koja je dušu dala za kompleksaše, ego-manijake, narcisoidne likove, a pri tome je vrlo teško umjetnost prosuđivati i reći da neko nije, a neko jeste umjetnik. Meni, recimo, još nije jasno jesam li ja umjetnik ili samo neko ko piše pjesme i pjeva“, oporo i pomalo cinično započinje razgovor Al' Dino te pravi malu hronologiju svog djetinjstva i muzičkog utjecaja koji ga je i formirao:
„Volim se sjećati svog djetinjstva u tom malom lijepom velegradu kakvo je Jajce. Nije to slučajno i kraljevski grad. Bog ga je počastio i prirodom i historijom. Konfiguracija i sam prilaz gradu je takav da je neosvojiv, ali je istovremeno i vrlo lijep. Neće ni kralj svugdje. Što se tiče muzike, iz muzičke sam porodice. Rahmetli dedo je bio harmonikaš, amidža je pjevao k'o Safet Isović, tu negdje u deset deka, a od mame sam naučio pjevati sevdah i trilere, tako da, kad bismo sjeli za, naprimjer, 1. maj ili Bajrame, mi smo zvučali k'o kulturno-umjetničko društvo. Niko nije falširao, a meni su od malih nogu dali harmoniku da sviram. Ne može baš džez i janje. Ja sam džez zavolio s 15, tako da sam od malih nogu svirao sevdah i tu vrstu muzike. Džez je i danas moja muzička ljubav, ali sam ja sevdalija. Sve ovo ostalo sam čuo i naučio, ali sam se u sevdahu rodio. Odrastao sam uz malo starije muzičare koji su tada pratili i rok i išli na koncerte u London i Beč pa sam slušao i Janis Joplin i Led Zeppelin i skidao Hendrixa na gitari k'o lud. Još se sjećam mirisa laka na prvoj gitari, pravoj drvenoj, koju sam dobio s pet godina. Kako sam je tad zavolio, nikad je više nisam ispustio. A Jajce mi je važno jer ima tu posebnu priču o slobodnoj Bosni i njenoj historiji i prije osvajača. To je vrlo važna priča koja se sad malo zaboravlja jer možda nekom ne odgovara. Osim toga, nigdje na svijetu ne postoji da imaš u centru grada vodopad od 28 metara“, naglašava Al' Dino.
S osmijehom na licu Al' Dino govori i o nastavku muzičke tradicije jer njegov srednji sin Isak ima istu želju – da se profesionalno bavi muzikom, zbog čega mu moja mama govori isto što i meni:
Uvijek sam bio dobar solista i paralelno sam svirao i gitaru i harmoniku. Brzo se to pročulo pa sam još kao mali često bio pozivan da sviram, samo mi kažu: ‘Ponesi je’, i odmah znaš da trebam doći s harmonikom. Tu bih svirao i ponešto i zaradio. Pokušao sam ja studirati medicinu jer su mi roditelji govorili, i mama i tata: možeš ti biti i doktor i svirati, treba ti neko sigurno zanimanje, od muzike se ne može živjeti. A sad moj srednji sin Isak želi da živi od muzike i moja mama mi govori: 'Moraš mu objasniti da se ne može od muzike živjeti. To je neozbiljno.' Ali meni to govori i traži da on treba završiti fakultet. Valjda da na birou budeš što bolje plasiran. A ja njoj kažem: 'Sve što ti je u kući, od kašike do saksije, od te je muzike, ona plaća i ćumur, i struju, i sve'“, duhovito prepričava Al' Dino.
Pogledajte cijeli podcast u kojem Al' Dino vrlo emotivno, duhovito i kreativno govori o sebi, muzici i svom vrlo bogatom i interesantnom životu.