U svijetu brzih vijesti, stalnih dešavanja i svakodnevnih izazova, biti žena u novinarstvu nije samo posao – to je poziv. Amela Hodžić-Cviko to najbolje zna.
Dugogodišnja novinarka i voditeljica Informativnog programa Hayat TV-a, lice je koje gledatelji s povjerenjem prate iz večeri u večer u "Vijestima u 7" i emisiji "7 Plus". Iza kamere, ona je supruga, majka dva dječaka, žena koja uspješno balansira između profesionalnih obaveza i porodičnog života. U ovom intervjuu za portal Hayat.ba otkriva kako izgleda njen radni dan, s kojim se izazovima susreće, ali i kako uspijeva ostati dosljedna sebi, i pred kamerama i iza njih.
Jesi li ikada pomislila: “Ovo nije za mene”? Šta te u tim trenucima vraćalo novinarstvu?
Ima dana kada pomislim kako sam prezasićena svime što ovaj posao nosi. Ali se ispostavi da mi je potreban kvalitetan odmor jer ovaj posao se zaista živi. Svaki novinar, prezenter, voditelj će vam reći kako se novinarstvo uvuče pod kožu. Kad sam počinjala ovime da se bavim, mislila sam da je floskula, ali tvrdim da nije. Kada se vratim sa odmora, nastavim gdje sam stala. Volim da radim tematske priloge, emisije uživo, pa čak onaj stres i pritisak koji su u ovom poslu sveprisutni. Tad radim bolje i brže.
Kako izgleda jedan tvoj radni dan – od buđenja do gašenja svjetla?
Ustajem oko 7, spremam djecu za vrtić, odlaze najčešće sa suprugom, a ja popijem kafu u tišini i nakon toga možemo da razgovaramo, spremam se i krećem u pola 9. Kada imam novinarsku smjenu, obično radim tematski prilog za „Vijesti u 7“, nakon kolegija u pola 10, dogovaram izjave i kreće dan u svom punom kapacitetu. Tokom dana snimam, pišem tekst, montiram. Obično završim do 17 sati rada za 2 minute priloga. Dolazim kući, uzimam kecelju i spremam ručak. Mogu imati najsjajniju karijeru, ali spremanje i čišćenje su nezaobilazni. Obično nakon ručka idem s djecom u park. Vraćamo se, gledamo film uz kokice i u krevet. Sutradan idemo u nove radne pobjede... Kada sam prezenter na Vijestima u 7, onda dolazim na posao poslijepodne, slijedi feniranje, šminkanje, čitanje najava, pripreme za emisiju 7 plus.
Emisija ‘7 Plus’ donosi ozbiljne teme, ali i ljudske priče. Koji gost ti je ostao najviše u sjećanju – i zbog čega?
Tako je. Bavimo se apsolutno svim temama, na stotine gostiju sam intervjuisala i svaki od njih je važan, to i oni znaju, zato nam daju povjerenje i dolaze u studio. Mnogo dobrih razgovora je bilo. Baš sam nedavno razgovarala sa bivšim predsjednikom Republike Hrvatske, gospodinom Stjepanom Mesićem. Poručio je, onako simpatično, da svi koji pokušavaju podijeliti BiH, džaba kreče. Razgovor sa gospodinom Harisom Silajdžićem - također pamtim. Ta staloženost i zdrav razum su potrebni našoj politici.
Kada bi mogla razgovarati s bilo kojom osobom, živom ili ne, koga bi izabrala i šta bi bilo tvoje prvo pitanje?
Ima ih više, s Josipom Brozom Titom bih pričala o tome kako se postaje pravi lider, onaj kojeg svi svjetski lideri poštuju, bio je važan i njegova riječ se slušala, na našim prostorima je tome najbliži bio rahmetli Alija Izetbegović. Žao mi je što njega nisam upoznala. Veliki dojam na mene je ostavio razgovor sa doktorom Ahmedom Šahinom, Palestincem. Sad bih krenula put Gaze i dokumentovala tamošnje priče.
Imaš dva sina – prepoznaju li mamu kada si na TV-u ili ih više zanima crtić?
Prepoznaju. Kada dođem kući s posla, dočekaju me na vratima i kažu: ‘Mi smo te gledali na Vijestima’. I ta uzbuđenost splasne za šest sekundi.
Kako im objašnjavaš svoj posao – i šta te najviše dirne u njihovim pitanjima?
Iskrena da budem ne postavljaju mnogo pitanja, tipično muški (smijeh). Kažu da su me vidjeli, i kada neka druga koleginica vodi Vijesti, ovaj manji kaže: ‘Eno mame’.
Šta čitaš djeci pred spavanje? Imaš li omiljenu knjigu iz djetinjstva koju sada prenosiš na njih?
Vole priče o dinosaurima, obavezno sa slikama, inače pažnje nema. Tako da dvije tri pričice, abeceda i dova pred spavanje. Omar, mlađi, uvijek traži priču o Zeki koji je imao rođendan i pjesmicu Medvjedići.
Koliko ti je teško uskladiti majčinstvo, voditeljski posao i teren? Postoji li neka “tajna formula”?
Ako saznaš „tajnu formulu“, javi mi molim te jer postaje neizdrživo (smijeh). Šalu na stranu, lakše je otkako sam sebi rekla da ne mora sve da bude savršeno i na vrijeme. Trudim se da je ručak na stolu, kuća pospremljena i da su djeca što češće vani, ali ako bilo šta od toga ne stignemo, u redu je. Kupimo ručak, pospremanje ostavim za vikend i slično. Ne treba ništa forsirati, važnije je da se hranimo zdravo iznutra i ne dozvolimo da nas ovo moderno i brzo vrijeme uzme „pod svoje“.
Da li ti je nekada posao “ušao u kuću” – emocije s terena koje nisi mogla ostaviti ispred vrata?
Veliki sam samokritičar i mislim da sam uvijek mogla bolje nešto da uradim, ako se slučajno potkrala neka greška, onda o tome razmišljam danima, grizem se i ne zaboravljam. To bih voljela promijeniti, ali ne ide mi. Ostalo uspijevam kontrolisati. Moram jednostavno jer i moje obaveze prema djeci ne mogu da trpe.
Koliko novinari danas mogu slobodno raditi svoj posao – i gdje su granice?
Istina, medijske slobode se žele donekle ugušiti jer oni koji to pokušavaju imaju šta da sakriju, ali mislim da novinari u BiH imaju slobodu djelovanja. Posebno novinari istraživači, hrabri su i njihove priče treba da imaju više pažnje. Različite agencije, političke stranke, političari ponaosob pogotovo, vrlo često vrše pritiske na medije i novinare, traže da se neke priče objave ili ne objave. Vjerujem da većina uspjeva da se odupre i da prave priče izađu na vidjelo.
Postoji li političar kome se, uprkos svemu, ipak diviš – zbog karaktera, dosljednosti, znanja?
Nema ih mnogo, ali postoje, oni koji glasno i jasno staju na crtu svim rušiteljima ove države. Koji stvari nazivaju pravim imenom. Bez imena, molit ću (smijeh).
Kad si posljednji put bila u kinu i da li si uopće uspjela uživati kao običan gledatelj?
Najteže pitanje (smijeh). Kod mene u posljednjih šest godina u obzir dolazi samo kućno kino. Jednostavno ne stižem, u kino se obično ide noću. Ja ne mogu ostaviti djecu na čuvanje kako bih išla gledati film, mislim, izvodivo je i divno kada to neko uradi za sebe, ali jednostavno ne umijem, tako je kako je...
Kako izgleda tvoj idealan odmor – more, planina ili samo dan bez telefona?
Volim tišinu i mir, prvu jutarnju kafu, sunčan dan. Ne treba mi mnogo zaista, ali između mora i planine, uvijek biram more – na osamljenom mjestu obavezno.
Jesi li aktivna na društvenim mrežama privatno ili ih koristiš isključivo profesionalno?
Uglavnom privatno, Instagram i TikTok, ali nisam mnogo posvećena. Volim da spremam brze recepte, pa to i podijelim.
Kako gledaš na odrastanje djece u vremenu TikToka, filtera i YouTuba?
Ogromni su izazovi i ostavljaju veliki trag na djeci. Opasnost od društvenih mreža je sveprisutna i moramo pričati s djecom, odvraćati ih od te navike, kontrolisati upotrebu telefona, ukazivati na negativne stvari, ali i one dobre. Internet je odlična stvar ako ga koristimo u prave svrhe. Moramo im pokazati dobru stranu tog „haosa“.
Šta najčešće kupuješ na pijaci – i imaš li “svoje” prodavače?
Posjećujem zelenu pijacu. Salata je obavezna, krompir i sezonsko voće.
Učestvuješ li u humanitarnim akcijama i ima li neka koja ti je posebno prirasla srcu?
Često, i mislim da možemo i moramo svi biti više uključeni jer tako možemo napraviti čuda, pomoći ljudima sa minimalnim udjelom, a rezultat je ogroman. Izdvojit ću SOS Dječija sela.
Kako se nosiš s kritikama – i šta je najljepši kompliment koji si dobila kao novinarka?
Volim konstruktivne kritike, uvijek ih poslušam i primijenim. Oni koji loše komentarišu, obično ni sami nemaju šta da ponude. Nije mi svejedno, emotivna sam dosta, ali dobro pogledam ko zapravo kritikuje. Sreća je pa lijepih komentara ima više i oni mi daju vjetar u leđa. Davno, još prije 15 godina, radila sam prilog o maloljetničkoj delinkvenciji, pisala sam o dječaku koji je izgubio život. Nakon emitovanja priloga, nazvala je redakciju njegova nena/baka i tražila me. Plakala je i zahvalila mi se, na tome što sam pisala o njemu i što sam upozoravala na opasnost od maloljetničkog nasilja. Plakala sam i ja, nikad to neću zaboraviti.
