Atomska bomba – je li otvoren put bez povratka?

Godinama se bavim Iranom, njegovom vojnom snagom, psihologijom otpora i geopolitičkom pozicijom u svijetu u kojem pravila očigledno nisu jednaka za sve. Još kada su mnogi na Zapadu tvrdili da će Iran biti slomljen sankcijama, izolacijom i prijetnjama, pisao sam da je riječ o zemlji koja posjeduje duboku civilizacijsku izdržljivost i sposobnost da iz sukoba izađe jača nego prije. Nakon rata sa SAD-om i Izraelom, to postaje vidljivije nego ikada. Odmah da budemo jasni - svijet bez nuklearnog oružja jeste ideal svih miroljubivih ljudi, pa tako i moj. Ali, kakva je to politika koja Iranu zabranjuje atomsku bombu, dok se istovremeno šuti o izraelskom nuklearnom arsenalu? Kakva je to međunarodna pravda u kojoj jedna država može posjedovati smrtonosno oružje, a druga nema pravo ni na razvoj vlastitog nuklearnog potencijala pod međunarodnim nadzorom?

Izrael je sa ogromnom konvencionalnom vojnom silom praktično uništio Gazu. Ali nije uništio palestinsku želju za slobodom. Upravo zato tvrdim da se pitanje nuklearnog oružja ne može posmatrati jednostrano. Ako svijet zaista želi eliminaciju atomskog arsenala, onda pravila moraju biti jednaka za sve. Neka se ukloni izraelsko nuklearno oružje, pa niko neće osporavati ni eliminaciju eventualnog iranskog vojnog programa. Sve drugo je politika sile, a ne međunarodnog prava.

Dugo je upravo fetva bivšeg iranskog vođe Ali Khamenei bila ključni argument da Iran neće praviti nuklearnu bombu. Ta fetva bila je zakon za naučnike, vojsku i politički establišment. Iran je razvijao nuklearni program, ali je insistirao da je riječ o mirnodopskoj tehnologiji. Međutim, poslije američko-izraelskih napada, ubistava iranskog vođe, naučnika i razaranja infrastrukture, u Teheranu se očigledno mijenja način razmišljanja. Oni koji su vjerovali u „strateško strpljenje“ danas sve više gube argumente pred tvrdom strujom u Iranskoj revolucionarnoj gardi. Novi vrhovni vođa Modžtaba (Mojtaba) već je poručio da će Iran svoje nuklearne i raketne kapacitete tretirati kao nacionalnu imovinu. To nije samo politička poruka. To je najava nove epohe iranske sigurnosne doktrine.

Amerikanci i Izraelci ubili su veliki broj iranskih naučnika, ali nisu uništili nuklearnu ideju. Naprotiv. Čini se da su upravo oni ubrzali procese koje su željeli zaustaviti. Američki obavještajci tvrde da Iran danas raspolaže zalihama visoko obogaćenog uranija. One su dovoljne za više nuklearnih bombi ukoliko bi Teheran donio političku odluku da ide do kraja. U tome je suština problema. Pitanje više nije samo tehničko, nego političko. Može li Iran napraviti bombu? Vjerovatno može, barem u njenom primitivnom obliku. Ali hoće li to učiniti? Odgovor zavisi od procjene iranskog rukovodstva da li bez nuklearnog odvraćanja država može preživjeti u okruženju permanentne prijetnje. Tvrdo krilo u iranskoj vojsci bez ograda govori javno da je „otvoren put bez povratka“. U vrhu IRGC-a postoji uvjerenje da su ih SAD i Izrael već napali i da više nema razloga za nuklearnu suzdržanost. To je dramatična promjena u odnosu na prethodne dvije decenije.

Slušamo ovih dana kako Iran može napraviti 10 nuklearnih bombi za nekoliko mjeseci. Vjerovatno da može. Ali treba biti oprezan prema propagandnim kampanjama koje dolaze iz Washingtona. Isto su govorili i za Irak i navodno oružje za masovno uništenje koje posjeduje. Na osnovu tih laži razorena je jedna država, ubijen Sadam Husein, destabiliziran cijeli Bliski istok i otvorena vrata decenijama haosa čije posljedice osjećamo i danas. Zato svaku obavještajnu procjenu treba posmatrati hladne glave. Iran možda jeste na putu prema nuklearnoj bombi, ali isto tako je jasno da su upravo američko-izraelski napadi radikalizirali iransku stratešku misao.

Iransku čvrstinu treba gledati kroz historijsku prizmu. Napadnute zemlje često iz rata izlaze snažnije. Tako je bilo i u II svjetskom ratu i NOV Jugoslavije koja je na kraju rata imala 800 hiljada boraca. Tako je bilo i sa Vijetnamom koji je iz rata sa SAD izašao kao vojni gigant regiona.
Sličan proces gledamo danas u Iranu. Dok Washington pokušava uvjeriti javnost da je Iran uništen, realnost je mnogo složenija. Iran se konsolidira, vojno reorganizira i politički radikalizira. SAD bi rado oteo iranske zalihe obogaćenog uranija, ali i zna da bi kopnena invazija bila katastrofalna avantura bez jasnog ishoda.

Ako Iran zaista krene prema proizvodnji bombe, ona u početku vjerovatno neće biti sofisticirano oružje sposobno za globalnu projekciju moći. Mogla bi to biti primitivna nuklearna naprava čija bi glavna svrha bila odvraćanje neprijatelja, odnosno poruka da Iran više nije država koju je moguće nekažnjeno bombardirati.
I upravo tu leži najveći paradoks američke politike. Rat koji je trebao zaustaviti iranski nuklearni program postao je njegov najveći podsticaj. Danas, više nego ikada ranije, Iran se nalazi na istorijskoj raskrsnici. Da li će zaista preći vojni nuklearni prag, još uvijek ostaje otvoreno pitanje, mada mislim da Iran grabi prema atomskoj bombi. Za slučaj odvraćanja. Ali jedno je sigurno ‒ poslije ovog rata Bliski istok više nikada neće biti isti.