U srcu Brusa bezistana, među kamenim zidinama koje pamte vjekove, ispisana je stranica koja će ostati urezana u kolektivno pamćenje Sarajeva. Stranica ispisana emocijom, dostojanstvom i tihom snagom zajedništva.
U ambijentu natopljenom historijom i simbolikom, gdje kamen šapuće naslijeđe, a zrak nosi miris starog Sarajeva, večeras su odzvanjali tonovi koji nisu samo ispunjavali prostor, već su ulazili pod kožu.
Glas Armina Muzaferije nije bio tek interpretacija pjesme – bio je glas nade, podsjetnik na bol, ali i snagu koju nosimo u sebi.
U središtu ove večeri nisu bile samo pjesme. U njenom središtu bile su majke Srebrenice – žene koje su izgubile najviše, ali koje i dalje stoje.
Bez gorčine, bez mržnje, samo s tišinom koja govori više nego hiljadu riječi. Njihovo prisustvo dalo je svakom stihu dublje značenje, težinu svakoj suzi, svakoj tišini između pjesama.
Bio je to podsjetnik da istina ne umire, da dostojanstvo može trajati i kada sve drugo nestane. U očima tih žena, u njihovoj skromnoj prisutnosti, leži čitava istorija Bosne i Hercegovine koja nije ispričana kroz knjige, već kroz pogled i bol koji ne prolazi.
Armin Muzaferija, poznat po izraženoj emotivnosti i duhovnom izrazu u svojoj muzici,nadmašio je očekivanja. Njegove pjesme nisu bile samo interpretacije, već posveta onima kojih više nema, koji su ostali da pamte, i svima nama koji pokušavamo razumjeti, osjećati i ne zaboraviti.
U tom zajedničkom trenutku, Sarajevo je postalo jedno srce koje kuca u ritmu sjećanja i zahvalnosti. Bio je to grad koji sluša, osjeća, i pamti.
Ovo nije bila još jedna kulturna manifestacija. Bila je to večer iscjeljenja. Večer u kojoj su mnogi po prvi put možda plakali zbog nečega što nisu mogli imenovati, ali su znali da ih se tiče. Bila je to večer koja je pružila ruku onima koji nose teret, i rekla im: niste sami.
Jer dok god imamo večeri poput ove, dok god imamo hrabrost da stanemo, slušamo i osjećamo, imamo nadu.
Zato, neka ova noć ostane u nama. Ne kao sjećanje koje blijedi, nego kao iskra koja nas vodi da budemo bolji, pažljiviji, humaniji i saosjećajniji. Večer je završila bez pompe i vatrometa. Ali ipak, s osjećajem da smo prisustvovali nečemu važnom. Nečemu što ostaje.
Jer neka svjetla nisu za jedno veče. Neka svjetla ostaju da nas vode
