Bursać: A šta ćemo ako je Haris Zahiragić za sve bio upravu u Zagrebu?

O Harisu Zahiragiću moglo bi se napisati svašta. Od populizma, preko načina političkog djelovanja, do retorike koja često više podsjeća na doskočice sa društvenih mreža nego na ozbiljnu parlamentarnu politiku. Malo ko u Bosni i Hercegovini izaziva toliko podijeljenih reakcija. Jedni ga vide kao autentičnog glasnogovornika bošnjačkog političkog interesa, drugi kao političara koji često prelazi granicu dobrog ukusa.

Ali ostavimo sve to po strani na trenutak.

A šta ćemo ako je Haris Zahiragić bio potpuno u pravu kada je usred Zagreba, pred kamerama Hrvatske radiotelevizije, u lice Nini Raspudiću, predstavnicima Domovinskog pokreta i ostalim zagovornicima hrvatske izborne jedinice rekao da od Herceg-Bosne nema ništa? Šta ćemo ako je upravo on, takav kakav jeste, uradio ono što već godinama niko od bošnjačkih političara nema hrabrosti, znanja ili petlje da uradi?

Jer on nije otišao tamo da zabavlja publiku, nije glumio „smiješnog Bosanca“ koji će se izvinjavati što postoji njegova država, niti je pokušavao biti dopadljiv zagrebačkoj političkoj i medijskoj čaršiji. Pardon, metropoli. Jednostavno je pogledao sagovornike u oči i rekao kako stvari stoje.

“Herceg-Bosna nikada neće biti napravljena.“

Ta rečenica zazvonila je mnogo jače od svih pažljivo sročenih autaniziranih diplomatskih saopštenja koja godinama slušamo. Upravo tu počinje problem. Ne za Domovinski pokret, ne za Raspudića, nego za dio političke i medijske scene u Bosni i Hercegovini.

Jer reakcije koje su uslijedile više govore o Sarajevu nego o Zagrebu.

Godinama slušamo kako je Herceg-Bosna “legitimna tema“, kako su zahtjevi za trećim entitetom “politički stav“, kako se mora “uvažiti hrvatska perspektiva“. Godinama se podrazumijeva da politički predstavnici iz Hrvatske mogu raspravljati o unutrašnjem uređenju Bosne i Hercegovine kao da se radi o njihovom administrativnom pitanju. Domovinski pokret otvoreno zaziva hrvatsku izbornu jedinicu, njegovi funkcioneri uvjenjivački govore o teritorijalnom preuređenju Bosne i Hercegovine, a njihovi prijedlozi direktno zadiru u ustavni poredak druge države.

I šta se desilo?

Jedno veliko ništa.

Većina medija prešla je preko toga kao preko još jedne dnevne političke izjave. Liberalna javnost uglavnom je šutjela. Ljevica u Hrvatskoj još više. Ljevica u Bosni i Hercegovini gotovo potpuno. A onda se pojavio Zahiragić i rekao da od toga nema ništa.

Odjednom se otvorilo pitanje tona, stila i političke kulture. Odjednom su se analizirale njegove geste, rječnik, mimika, izraz lica i način obraćanja. Odjednom se tražio famozni balans.

Zanimljivo.

Kada neko prijeti Herceg-Bosnom, mnogi traže razumijevanje. Kada neko odgovori da Herceg-Bosne neće biti, traži se osuda onoga ko to konstatuje.

Taj refleks govori mnogo o stanju političke svijesti u Sarajevu. Posebno o jednom dijelu takozvane građanske javnosti koja već godinama pati od potrebe da bude prihvaćena u Beogradu i Zagrebu, pa svako izražavanje bosanskohercegovačkog patriotskog političkog samopouzdanja doživljava kao nacionalizam.

Zato se kod nas uporno pokušava napraviti lažna simetrija. Već se po uslovnom refleksu moglo čuti kako su “svi isti“, kako su Zahiragić, Dodik i Čović samo različita lica iste politike. Takva teza predstavlja vjerovatno intelektualno najlijeniju konstrukciju u bosanskohercegovačkom javnom prostoru.

Jer nije isto braniti ustavni poredak države i rušiti ga. Nije isto pozivati se na postojeći ustav i zahtijevati njegovo rastakanje. Nije isto govoriti da se poštuje Dejton i govoriti da ga treba prekrajati prema etničkim željama srpskohrvatskih političkih elita.

To jednostavno nije isto.

Još jedna zanimljiva stvar ostala je gotovo neprimijećena.

Bošnjaci zapravo nemaju navionalnu da ne kažem nacionalističku stranku u onom smislu u kojem Srbi imaju SNSD i garnituru partija, a Hrvati HDZ i satelite. To nekima zvuči kao bogohuljenje, ali činjenice su tvrdoglava stvar. SNSD svoj politički legitimitet gradi gotovo isključivo na nacionalnističkoj homogenizaciji i proizvodnji osjećaja ugroženosti. HDZ BiH funkcioniše kao politički monopolista nad hrvatskim nacionalnim korpusom i godinama insistira na kolektivnim etničkim pravima kao osnovnom političkom pitanju.

SDA, sa svim svojim manama, nikada nije postala takva organizacija. Nikada! Naprotiv, često je od vlastitog biračkog tijela optuživana da nije dovoljno nacionalna.

Izjednačavati SDA sa SNSD-om ili HDZ-om zato predstavlja jednu od najvećih intelektualnih podvala domaće političke scene kojoj je kumovala i međunarodna zajednica i impotentni NVO. Ali taj refleks postoji. Dio sarajevske javnosti panično se boji da ih neko ne proglasi bošnjačkim nacionalistima, pa radije prešuti Herceg-Bosnu nego da izgovori ono očigledno, ono što je Zahirahić kazao. Radije relativizira prijetnje nego da brani vlastitu državu. Radije će napasti Zahiragića nego Domovinski pokret. Tako izgleda posebna vrsta političke nesigurnosti koja se maskira u navodnu građansku etičku superiornost.

A upravo je Zagreb pokazao koliko je Zahiragićev nastup bio važan.

Danima se o tome govorilo. Desnica je reagovala. Mediji su reagovali. Političari su reagovali. Odjednom su svi počeli objašnjavati šta zapravo žele i šta zapravo ne žele. Odjednom se pojavila potreba za pojašnjenjima. Odjednom se postavilo pitanje gdje prestaje zaštita prava Hrvata u Bosni i Hercegovini, a počinje pokušaj stvaranja novog entiteta.

Zašto?

Zato što je neko prvi put odbio igrati unaprijed zadanu ulogu “veselog a glupavog Bosanca”. Neko je jednostavno rekao da Bosna i Hercegovina nije prazna tabla za regionalne eksperimente, nije politička igračka Zagreba ni Beograda, nije “privremena država” niti predmet pregovora političkih patrona iz komšiluka i susjedstva.

I upravo tu dolazimo do možda najvažnije stvari.

Nije poenta u tome da Haris Zahiragić postane politički uzor. Nije poenta ni u tome da se njegove greške zaborave ili da svaka njegova riječ automatski postane istina. Poenta je u činjenici da je u Zagrebu uradio ono što su mnogi mnogo moćniji, mnogo uglađeniji i mnogo bolje plaćeni političari godinama izbjegavali.

Branio je ustavni poredak Bosne i Hercegovine bez kalkulacije.

A još je zanimljivija reakcija ljevice u Hrvatskoj i BiH. Dok je Domovinski pokret praktično zazivao političku reanimaciju projekta koji je pravosnažno povezan s udruženim zločinačkim poduhvatom, veliki dio regionalne ljevice uredno je šutio. Šutjela je hrvatska ljevica. Šutjela je bosanskohercegovačka ljevica. Šutjela je i ona salonska regionalna javnost koja redovno drži lekcije o antifašizmu, ljudskim pravima i evropskim vrijednostima.

Ali kada je neko iz Sarajeva rekao da od Herceg-Bosne nema ništa, Odjednom su svi pronašli glas.

I zato pitanje ostaje da lebdi iznad cijele ove priče.

A šta ćemo ako je Haris Zahiragić bio upravu?

A šta ćemo ako je usred Zagreba samo izgovorio ono što piše u Ustavu Bosne i Hercegovine, dok su mnogi drugi godinama tražili sofisticiranije načine da to ne kažu?

Možda je upravo zato izazvao toliku nervozu. Jer problem nikada nije bio u onome što je rekao. Problem je u tome gdje je to rekao i što je to rekao glasno, jasno i bez potrebe da ikome traži dopuštenje.

A u zemlji naviknutoj na političare koji se komšijama i susjedima izvinjavaju zbog vlastite države, takav nastup zvuči gotovo kao hereza.