Bursać: Bosanska državnost je starija i važnija od obje Jugoslavije

Nije ZAVNOBIH dao Bosni i Hercegovini državu nego je OBNOVIO njenu hiljadu godina staru državnist. Možeš joj nacrtati entitetske linije. Možeš joj preimenovati škole, ulice, trgove. Ali kako ćeš promijeniti činjenicu da je Bosna i Hercegovina hiljadu godina starija od svega što radiš? Kako ćeš promijeniti činjenicu da je Bosna i Hercegovina sve ovo hiljadu puta preživjela?

Tako je govorio veliki Ivan Đurić, srbijanski povjesničar, liberal, čovjek kojem ni Beograd ni Srbija nikada nisu oprostili istinu. A istina je jednostavna kao hljeb i hladna kao nož: Bosna i Hercegovina je postojala mnogo prije nego što je iko u ovim krajevima znao izgovoriti konstruisanu riječ „Jugoslavija“.

I upravo tu, u toj Đurićevoj rečenici, krije se sva drama i sva ljepota ove naše zemlje. Bosna je preživjela sve one koji su je htjeli „uvjetno podijeliti“, „trajano zaštititi“, „strateški isprazniti“. Preživjela je i one koji su je branili lošije nego što su je drugi napadali. Preživjela je i one koji su je grlili samo kad im je odgovaralo i napuštali kad god bi nastala prva kiša odgovornosti.

A onda, kao sjena na zidu mraka, dolazi i glas Mladena Vuksanovića, legendarnog novinara, koji je iz mraka Pala zapisao najbolji epitaf balkanskom licemjerju: "Na Srpskom radiju slušam svoje dojučerašnje kolege kako pozivaju ‘svoj narod’ na konačni obračun s ‘islamskim fundamentalizmom’. Prošle godine pozivali su ‘svoje komuniste’ na konačni obračun sa svim nacionalistima. Sada rade za drugog gazdu.’"

Tu, u toj rečenici koja bode kao ekser u srce, stoji sva dvoličnost politike koja je navodno željela Jugoslaviju, ali samo ako se Srbija pita, određuje, komanduje i naređuje. Jugoslavija je bila dobar paravan sve dok je bila proširena Srbija. Onog časa kad se pojavila ideja da svi budu jednaki – srpski nacionalisti su je spakovali u crnu kesu i bacili niz istorijsku liticu.

A Bosna? Hajde da posmatramo BiH kroz tu prizmu:

Bosna im je bila i ostala za njih najveća uvreda, jer je postojala prije njih, bez njih i protiv njih. I zato su morali izmisliti priču da je Bosna „rođena“ 1943. godine, na ZAVNOBiH-u, kao partizanski eksperiment.

I tu počinje farsa.

Jer ko god bar elementarno zna povijest Balkana, zna i ovo:

1943. godina nije rođenje Bosne.

1943. godina je njena OBNOVA njene državnosti.

Gledamo isto svake godine: jedni čestitaju Dan državnosti, drugi prave grimase kao da im je neko servirao pokvarenu sarmu, treći blebeću o „AVNOJ-evskoj tvorevini“, četvrti crtaju mape Bosne kao praznog prostora, kao ničije zemlje između dvije „povijesne nacije“. A sve to zato što Bosna ruši njihovu najdražu iluziju: da historija počinje kad oni kažu i završava se kad oni krenu kući iz kafane.

Ali Bosna i Hercegovina nije nikakav projekat 20. stoljeća. Bosna je žilav kontinuitet, tvrdoglav poput svojih ljudi.

Ko god tvrdi da je Bosna nastala ’43., mora najprije obrisati Porfirogeneta iz 10. stoljeća, gdje Bosna stoji kao posebna oblast. Mora zaboraviti bansku Bosnu 12. stoljeća. Mora poništiti krunidbu kralja Tvrtka 1377. godine. Mora izbrisati činjenicu da su evropski dvorovi stoljećima znali šta je Bosna, gdje počinje, gdje završava i ko njome upravlja.

Mora zaboraviti da su Osmanlije zadržale ime Bosne i učinile je elitnim ejaletom. Mora zaboraviti da je Austro-Ugarska držala Bosnu i Hercegovinu kao posebnu administrativnu jedinicu. Mora zaboraviti da je čak i u Kraljevini SHS ideja Bosne i Hercegovine bila trn u oku, ali neizbrisiva činjenica.

Drugim riječima:

Nacionalisti danas ne ratuju virtuelno protiv Bosne iz 1943. godine. Oni ratuju protiv Bosne iz 943. godine.

Protiv Bosne iz 1180. Protiv Bosne iz 1377. Protiv Bosne koja se vraćala svaki put kad bi je neko pokušao ubiti.

Bosna je to jedinstveno evropsko čudo — zemlja koju su carstva osvajala, ali nikada nisu uspjela izbrisati.

Da se vratim na početak:

Na današnji dan 1943. godine, u Mrkonjić Gradu, Bosna nije stvorena. Bosna se vratila kući.

ZAVNOBiH nije napisao niti dao ime ovoj zemlji. To ime je zapisano mnogo stoljeća ranije, u ranim srednjovjekovnim izvorima, u poveljama, u pečatima, u kraljevskim titulama.

Ono što je ZAVNOBiH uradio jeste najveći politički čin modernog Balkana – rekao je naglas ono što su carstva i dinastije prešutkivale:

Da Bosna i Hercegovina postoji kao država.

Da postoje njene granice.

Da postoje njeni narodi.

Da nijedan od tih naroda nema pravo da je privatizuje.

„Ne srpska, ne hrvatska, ne muslimanska – nego i srpska, i hrvatska, i muslimanska.“

To je rečenica koja i danas odzvanja kao šamar svakom nacionalizmu.

To je rečenica koja i danas dijeli one koji Bosnu vole od onih koji bi je komadali nožem geopolitičkih ambicija.

25. novembar, dakle, nije rođenje. To je obnovljanje zakletve. Povratak imenu. Povratak dostojanstvu.

Ko god proučava povijest ove zemlje, nauči vrlo brzo jednu stvar:

sve što je Bosnu pokušalo uništiti – nestalo je.

Bizant je otišao.
Ugarska kruna je otišla.
Osmansko carstvo je otišlo.
Austro-Ugarska je otišla.
Prva Jugoslavija je otišla.
Druga Jugoslavija je otišla.
Ratovi su došli i otišli-od Praljka do Karadžića u grobive ili zatvore.
Režimi su se dizali i padali.

A Bosna je ostala. I uvijek se vraćala sebi, kao da je u njenom tlu upisana neka tvrdoglava, kosmička upornost.

Možeš joj nacrtati entitetske linije.
Možeš joj preimenovati škole, ulice, trgove.
Možeš joj zabraniti praznike u jednom dijelu zemlje.

Ali, kako ćeš promijeniti činjenicu da je Bosna i Hercegovina hiljadu godina starija od te zabrane?
Kako ćeš promijeniti činjenicu da je Bosna i Hercegovina sve ovo hiljadu puta preživjela?

Ona je kao trava koja probija beton.
Gazite je koliko hoćete – ona raste. Iznova i iznova!

Zato što im razbija tri najdraža mita:

1. Da je Bosna „srpska zemlja“.

2. Da je Bosna „hrvatska zemlja“.

3. Da je Bosna „komunistička izmišljotina“.

4. 25. novembar sve to ruši jednim udarcem.

Jer podsjeća da je Bosna starija od njihovih država, njihovih ideologija, njihovih fantazija o „povijesnim teritorijima“.

To je dan kada im Bosna i Hercegovina kaže:

„Postojala sam prije vas. Postojaću i poslije vas.“

I zato oni bijesne. Jer je teško mrziti nešto što te toliko nadživljava.

Zbog svega toga, Dan državnosti nije samo praznik. To je dan u kojem Bosna i Hercegovina sama sebi diže glavu iznad mulja, iznad politike, iznad mržnje, iznad podjela i parapovijesti.

To je dan kada ova zemlja stane pred svoje građane i kaže:

„Nema potrebe da me izmišljate. Dovoljno je da me se sjetite.“

Bosna je obnovljena 1943. Potvrđena 1945. Priznata 1992. Odgajana i uvazavana hiljadu godina prije toga.

I zato, u inat svim mapama, svim granicama, svim podjelama, svim lažima — 25. novembar nije početak.

To je povratak.
To je kontinuitet.
To je sudbina.

Bosna i Hercegovina je starija i važnija od obje Jugoslavije.

I zato je danas i ne samo zbog toga vrijedna slavlja.