Bursać: Fenomen Naše stranke ili kako sa 50 hiljada glasova svima držati lekciju iz političke moći!

Da budemo jasni: ovaj broj glasova u državi od tri miliona ljudi ne bi trebalo značiti mnogo. Ali ako su ti glasovi koncentrirani u Sarajevu, ako dolaze iz medijskih, akademskih i NVO slojeva, i ako ih podržava ambasadorska kasta koja oblikuje međunarodni diskurs, onda ti glasovi nisu samo brojevi — oni su multiplikatori uticaja. Upravo zato je Naša stranka u poziciji da drži lekcije o moralu, o građanstvu, o čistoti ideja, o Evropi, o modernosti... Iako realno, učestvuje u vlasti na isti način kao i oni koje kritikuje.

Postoji u bosanskohercegovačkoj politici jedna mala ili ne toliko mala enigma, jedan paradoks koji traje već više od decenije, a i dalje zbunjuje mnoge: kako to da Naša stranka, s jedva 40 i kusur hiljada glasova, uspijeva da bude glas koji se čuje najdalje, najbučnije i najčešće u BiH?

Da li je to zato što su njeni glasači “posebniji od drugih? Ili zato što im je medijska scena u Sarajevu naklonjena? Ili pak zato što stranka živi u savršenoj simbiozi s nevladinim sektorom, međunarodnim političko-emisarskim korom i diplomatskim protokolom koji je, realno, ideološko-interesno bliži njima nego bilo kome drugom u zemlji, a uz to obitava, pogađate, u Sarajevu?

Ne mora biti ništa od toga — a može biti sve pomalo. Da se ne lažemo, ovo drugo je u pitanju!

Jer Naša stranka nije klasična politička partija. Ona je, prije svega, politički projekat urbane samoidentifikacije, društveni eksperiment u kojem se kombiniraju progresivni narativ, međunarodna podrška, akademska retorika i vrlo precizan osjećaj za političku ekonomiju BiH – onu koja kaže: “U zemlji etničkih oligarhija, najbolje je biti glasni (polu)građanin.”

Da budemo jasni: 40.000 i kusur glasova u državi od tri miliona ljudi ne bi trebalo značiti mnogo. Ali ako su ti glasovi koncentrirani u Sarajevu, ako dolaze iz medijskih, akademskih i NVO slojeva, i ako ih podržava ambasadorska kasta koja oblikuje međunarodni diskurs, onda ti glasovi nisu samo brojevi — oni su multiplikatori uticaja.

Upravo zato je Naša stranka u poziciji da drži lekcije o moralu, o građanstvu, o čistoti ideja, o Evropi, o modernosti... Iako realno, učestvuje u vlasti na isti način kao i oni koje kritikuje.

U tome je njihova čarolija i njihova laž: da istovremeno budu i moralna korektivna vertikala vlaati i praktična brutalna vlast, i opozicija i sam sistem. Taj gotovo shizofreni paradoks im omogućava da prežive svaku promjenu vlasti, svaku krizu, svaku novu aferu. Jer – za razliku od drugih – oni uvijek mogu reći da su “tu privremeno”, da su “građanski korektiv”, da su “unutrašnja opozicija u vlasti” da nisu čak ni klasična stranka-ako im treba takav izgovor.

U tom smislu, Naša stranka je istinska NVO-partija, organizacija koja funkcioniše između dvije forme: jedne institucionalne, koja počesto nepotistički upošljava svoje kadrove i raspoređuje mandate, i druge – diskurzivne, koja sebe vidi kao moralni korektiv, think-tank, društvenu savjest i forum “boljih ljudi”.

Pade mi na pamet notorni Ivica Dačić, nasljednik Slobodana Miloševića, koji je davno izgovorio:

“Samo me prebacite preko cenzusa, sve ostalo ću ja.”

U BiH, taj citat, možda i nehotično, najbolje opisuje političku filozofiju Naše stranke.

Jer oni, baš kao Dačić, ne jure većinu — jure ključne mandate.

Njihova računica nije u glasovima i njihovoj količni, već u koalicijskom značaju da parafrziram jednog drugog člana Trojke-u famoznom koalicionom potencijalu.
Naša stranka ne treba sto hiljada birača da bi mijenjala zemlju – njima je dovoljno par ministarskih fotelja, par pozicija u parlamentu, i prije svega, dominantan prostor u medijima, a zemlju ionako ne planiraju mijenjati.U trenutku kada pređu cenzus, sve ostalo dođe samo od sebe: televizije ih prenose, ambasade ih citiraju, a NVO sektor ih predstavlja kao “glas razuma u močvari nacionalizma”.

A ako ne pređu cenzus – nema veze. Ostat će prisutni kroz aktivizam, kolumne, društvene mreže i sponzorisane diskurse “nezavisnog civilnog društva”.

Naša stranka je, zapravo, izumila politički perpetuum mobile:

-Kada su opozicija, predstavljaju se kao moralni glas protiv korupcije.

-Kada su vlast, predstavljaju se kao kritički glas iznutra.

-Kada su na rubu opstanka, predstavljaju se kao posljednji bastion evropskih vrijednosti u “zatrovanoj zemlji”.

Drugim riječima – uvijek su u pravu, uvijek čisti, uvijek iznad situacije.

Ono što dodatno izdvaja Našu stranku jeste neprekidna dvostruka uloga: s jedne strane su “vladajuća stranka”, s druge – “aktivistički korektiv”.

Njihovi kadrovi često nastupaju kao analitičari, ne kao političari; kao da su u studiju BIRN-a ili na platformi za ljudska prava, a ne u skupštini ili u vladi.

Taj NVO-ton stvara iluziju moralne distance: mogu kritikovati vlast i kad su vlast, mogu izigravati opoziciju dok glasaju za budžet, mogu napadati “nacionalni tronožac” ujutro, a uveče sjediti i činiti treču nogaru tog istog tronošca na koalicijskom sastanku.

Kad god ih prozoveš za licemjerje, oni se pozovu na “građansku realnost” i “potrebu kompromisa”. A taj kompromis – u BiH – često znači isto što i učestvovanje u etničkom status quou, samo uz europsku dikciju i liberalnu frazeologiju.

Naša stranka ne može biti istinski građanska u zemlji u kojoj se sve dijeli po etničkom ključu, ali ni etnička – jer bi izgubila smisao postojanja. Zato i jeste trajno u sredini između građasnkog ideala i real-političkog interesa.

To je prostor gdje se, kako bi rekao jedan bivši njihov lider, “može istovremeno govoriti o Evropi i dijeliti resore po nacionalnom ključu”.

Oni su, dakle, naučili lekciju koja u BiH garantuje opstanak: nikada se ne udalji od navodno lijevog diskursa, ali nikada ne zaboravi da moć stanuje u koaliciji sa hrvastkim i srpskim nacionalistima.

Naša stranka nikada nije pobijedila na izborima, ali nikada ni nije potpuno izgubila. Niti će-ni jedno, ni drugo.

Njihov najveći uspjeh nije u broju mandata, nego u kontinuitetu prisustva i moći da prežive sve valove političkih potresa.

Dok su druge stranke tonule u afere, raskole, izdaje i prelaske, Naša stranka je uvijek ostajala tu – u medijima, u diplomatiji, u evropskim projektima, u svijesti (kvazi)urbanih birača.
Njihova najveća snaga nije biračka baza – nego mreža percepcije javnosti.

U zemlji gdje političke partije često izgledaju kao privatne firme, Naša stranka izgleda kao brend: minimalistički, “europski”, sa pažljivo dizajniranim moralnim logom.
To nije stranka koja gradi puteve, škole ili fabrike – to je stranka koja gradi narativ. A u doba društvenih mreža, “storitelera“ narativ je sve.

U BiH gdje nacionalne stranke parazitiraju na strahu, Naša stranka parazitira na lažnoj nadi.
U zemlji gdje SDA, HDZ i SNSD love emocije i identitet, oni love razočarane intelektualce, mlade (kvazi)urbane birače i diplomate koji traže “normalne” na “divljem Balkanu.

Njihova moć neće doći iz mase, niti se tome nadaju – nego iz simboličkog kapitala.

A u državi gdje je sve simbolički, a malo šta stvarno i kapital, to je možda najkonkretnija moć koja postoji.

Na kraju krajeva, možda su oni samo ono što Bosna i Hercegovina jeste:
stalno na granici opstanka, stalno na ivici cenzusa, stalno između ideala i kompromisa.
I možda je baš to razlog što ih svijet navodno razumije, a domaći narod sve manje.

I najvažnije od svega-Naša stranka NEMA konkurenciju. Osim u samoj Našoj stranci što je kao jednu vrstu influenserskog samodovljnog političkog fenomena, jedono može stajati glave. Uz naravno famozni cenzus.