Znate šta je najstrašnije u cijeloj ovoj priči? Ne Sokol. Ne ni kriminalno, papagajsko zazivanje trećeg entiteta, koje je odavno dio inventara hrvatske ekspanzionističke politike prema Bosni i Hercegovini. Najstrašnija je šutnja iz Sarajeva. A šute skoro svi.
Postoje rečenice koje ne treba analizirati – treba ih upisati u crnu knjigu političke sramote. Rečenica Tomislava Sokola, europarlamentarca iz Hrvatske, da će se 'Muslimani jednog jutra probuditi s trećim entitetom', upravo je takva. Ne zato što je originalna – daleko od toga – nego zato što je do srži poznata i nekažnjeno ponavljajuća. To je rečenica koja miriše na devedesete, zvuči kao eho Karadžićevih, Bobanovih, Miloševićevih i Tuđmanovih salonskih salveta-razgovora, i dolazi iz usta čovjeka koji se navodno zaklinje u Evropu, pravo i demokratiju.
Ništa novo, nažalost. Samo opetovana želja za komadanjem zemlje.
Sokol, baš kao i njegov ideološki blizanac iz Banjaluke, Milorad Dodik, ima jednu upornu naviku: Bošnjake naziva 'muslimanima'. Ne građanima, ne narodom, ne političkim subjektom, nego vjerskom oznakom, svedenom na masu koju treba 'urazumiti'. To nije lapsus. To je imperijalna politika. To je poruka. To je stari kolonijalni rječnik u novom, evropskom pakovanju.
Kad Sokol kaže da je 'muslimanska politika' prepreka evropskom putu Bosne i Hercegovine, on ne govori o reformama, zakonima ili institucijama. On govori o tome da Bosna i Hercegovina, ovakva kakva jeste – multietnička, građanska u aspiraciji, a ne etnički rasječena po mjeri Zagreba, Banjaluke, Beograda i Mostara – nije prihvatljiva. I zato prijeti. Otvoreno. Bez rukavica. Bez diplomatskih rukavica, ali i bez posljedica.
Jer znate šta je najstrašnije u cijeloj ovoj priči? Ne Sokol. Ne njegova retorika. Ne čak ni opetovano, papagajsko zazivanje trećeg entiteta, koje je odavno dio inventara hrvatske ekspanzionističke politike prema Bosni i Hercegovini. Najstrašnije je – šutnja iz Sarajeva.
Šuti zvanično Sarajevo. Šuti bh. diplomatija. Šute oni koji bi morali reagirati momentalno, jasno i glasno. Kao da je normalno da europarlamentarac jedne susjedne države prijeti teritorijalnim preustrojem druge države.
Kao da je u redu da se narodu poručuje da će 'jedno jutro' osvanuti u nekoj novoj, nametnutoj realnosti. Kao da je to neka vremenska prognoza, a ne politička prijetnja.
Jedini ozbiljan, dostojanstven i intelektualno razoran odgovor za sad- došao je – ne iz institucija, nego od Azre Zornić. Građanke. Apelantice. Žene koja je već godinama trn u oku etnonacionalnim elitama jer uporno govori ono što sistem ne želi čuti: da ova zemlja mora biti zemlja građana, a ne torova.
Zornić je Sokolu rekla ono što mu niko iz bh. vlasti nije rekao ili nije imao hrabrosti reći:
Kome Vi prijetite?
I u tom pitanju je sadržana, valjda, sva bijeda oficijelne bh. političke elite. Jer kad vam prijete, a vi šutite, vi zapravo pristajete da budete submisivni predmet prijetnji. Kad vas nazivaju 'muslimanima', a vi ne reagirate, vi prihvatate narativ. Kad vam crtaju entitete, a vi gledate u pod – vi ste saučesnici.
Hrvatska politika prema Bosni i Hercegovini već decenijama nije politika susjedstva, nego politika otvorenog ucjenjivačkog tutorstva.
Od Tuđmanovih karata podjele BiH, preko 'Herceg-Bosne', do današnjeg HDZ-ovog lobiranja po Briselu – uvijek ista matrica. Bosna i Hercegovina je 'problem' koji treba riješiti tako što će se rasparčati. Ako ne ide ratom, ide parapravom. Ako ne ide tenkovima, ide Izbornim zakonom i njegovim nasilnim izmjenama. Ako ne ide otvoreno, ide 'europski'.
Sokol je samo glasnogovornik te politike. Ni prvi, ni posljednji. Ali svaki put kad takav glas ostane bez odgovora, on postaje glasniji. Svaki put kad Sarajevo zašuti, Zagreb i Mostar podignu ton za dvije oktave. I svaki put kad se Bošnjacima poruči da će se 'probuditi' u nekoj novoj realnosti, a institucije ne odgovore – ta realnost se malo po malo normalizira i distopijski primiče.
Treći entitet nije nikakvo administrativno pitanje. To je politički projekat koji podrazumijeva novu etničku podjelu, novu destabilizaciju i, u krajnjoj liniji, novu nepravdu. On nije rješenje – on je prijetnja. I svako ko ga zaziva, zaziva sukob. Možda ne sutra, možda ne puškom, ali svakako politikom isključivanja i dominacije.
A Sarajevo? Sarajevo se bavi samo sobom. Sitnim kalkulacijama, koalicionim igrama, stranačkim interesima. Dok Sokol prijeti, bh. političari se pitaju hoće li time naljutiti nekog ambasadora. Dok se govori o trećem entitetu, oni govore o 'relaksaciji odnosa'. Dok se Bošnjaci nazivaju muslimanima, oni se prave da nisu čuli.
Ne, ovo nije diplomatska zrelost. Ovo je klasični politički kukavičluk.
Bosna i Hercegovina ne treba da se 'urazumi' kako to traži Sokol. Treba da se probudi ako joj je stalo do same sebe. Ali ne u trećem entitetu, nego u svijesti da šutnja nije neutralna. Šutnja je strana. I uvijek je na strani napadača.
Ako se ovako nastavi, jednog jutra se nećemo probuditi s trećim entitetom zato što je Sokol to rekao. Probudićemo se s njim zato što mu niko nije rekao – NE.
