“Pitanje je jednostavno: gdje su četnici u Rezoluciji RS-a o osudi fašističkih režima? Nema ih! A nema ih zato što se priprema rehabilitacija ovog kvislinškog pokreta. U Srbiji se to već dogodilo. A društvo koje ne može osuditi vlastiti fašizam, osuđeno je da ga ponavlja i to se desilo i ‘92 i ‘95..”
U Narodnoj skupštini entiteta Republika Srpska, tom vječnom, nakaradnom pozorištu apsurda, ponovo je odigrana predstava u kojoj se historija kroji kao loše sašiven kaput: malo se skrati, malo se proširi, a najviše se sakrije ono što bode oči. Na dnevnom redu – rezolucija o osudi ustaške i fašističke ideologije. Na papiru sve uredno, civilizacijski, gotovo evropski. A u stvarnosti – rupa veličine Ravne gore.
A četnika ni za lijeka
Jer, pitanje je jednostavno i brutalno: gdje su četnici u Rezoluciji o osudi fašističkih režima?
Nema ih. Nema ni jedne jedine riječi o pokretu koji je otvoreno sarađivao sa okupatorima, koji je imao jasno dokumentovane planove etničkog čišćenja, koji je ostavio krvave tragove po istočnoj Bosni, po Hercegovini, po Sandžaku. Nema ih u rezoluciji koja se, barem deklarativno, bavi osudom fašizma. Kao da su isparili. Kao da su historijska greška u štampi.
A nisu.
Ova rezolucija nije pravni akt. Ona je jeftina politička, populistička poruka. I to poruka koja govori više onom što se prešućuje nego onom što se izgovara.
Jer kad osudite NDH i ustaški pokret, što jeste civilizacijska obaveza, a istovremeno izostavite četnike, vi ne pravite iskrenu osudu. Vi pravite ideološki izbor. Vi birate koji fašizam vam smeta, a koji vam treba i koji poštujete.
I tu dolazimo do srži problema.
Izmaštana “dva antifašistička” pokreta
Godinama unazad, iz političkih krugova Republike Srpske i Srbije plasira se teza o “dva antifašistička pokreta kod Srba”. Jedni su partizani, drugi četnici. Jedni su nominalno Tito, drugi Draža. Jedni su crvena zvijezda, drugi kokarda. Kao da je riječ o dva puta ka istom cilju.
A nije tako!
Jedan pokret je bio dio globalne antifašističke borbe. Drugi je u ključnim momentima sarađivao sa njemačkim nacistima i italijanskskim fašistima. Jedan je oslobađao logore, drugi je u njima ubijao komšije. Jedan je bio na pravoj strani historije, drugi na njenoj mračnoj margini.
Ali ta razlika danas rukovodstvu i opoziciji RS-a smeta. Jer razbija lažni narativ.
Zato slušamo izjave poput one SDS-ovca Milana Bodiroge, koji u parlamentu traži da se “četnike prestane izjednačavati s ustašama”. Jer, kaže on, četnici su bili “jedan od dva narodnooslobodilačka pokreta”.
To nije revizionizam. To je amputacija historije.
Jer kad četnike proglasite oslobodiocima, vi ne rehabilitujete samo njih. Vi rehabilitujete sve ono što su radili. Sve pokolje, sve kolaboracije, sve zločine, krvavu Drinu, sve planove “homogene Srbije”. Sve postaje dio nekog višeg cilja, neke navodne borbe za slobodu.
A onda rezolucija bez četnika više nije slučajnost. Ona je logičan nastavak tog procesa.
I danas četnička ideologija pljuje po Bošnjacima
Pogledajte scenu sa današnje skupštine. Ramiz Salkić traži da se u rezoluciju uvrsti i osuda četničkog pokreta. Razumno, pravedno, historijski utemeljeno i korektno. Ako već govorite o fašizmu, govorite o svima.
Odgovor? “Nisu Bošnjaci tad postojali.”
To nije lapsus. To je program. To ke ono zbog čega se rehabilituju četnici. Jer su pokušali zatrti Bošnjake, a ta želja je i danas itekako živa!
Jer negiranje identiteta ide ruku pod ruku sa negiranjem zločina i genocida. Ako nema naroda, nema ni žrtava. Ako nema žrtava, nema ni zločina. Ako nema zločina, onda nema ni potrebe da se osudi ideologija koja ih je proizvela.
To je ta nihilistička spirala zla u kojoj se danas nalazi dio političke elite u RS.
Rezolucija koja više prešućuje nego što osuđuje
I zato je ova rezolucija, kad bolje razmislite, opasna. Ne zbog onoga što osuđuje, nego zbog onoga što relativizira i prešućuje.
Ona stvara hijerarhiju fašizama. Jedan je neprihvatljiv, drugi je preskočen. Jedan je za zabranu, drugi za legalizaciju i tiho vraćanje u javni prostor.
Jer nemojmo se zavaravati. Ovo jeste priprema.
Ne vjerujete? Pogledajte na istok.
Kao što je u Srbiji kroz sudske odluke i političke izjave rehabilitovan Draža Mihailović. Kao što su četnički simboli vraćeni u javni diskurs, na stadione, u udžbenike, u ceremonije. Kao što su zločinci postali “kontroverzne ličnosti”, a kolaboracionisti “patriote”.
Isti obrazac se sada pokušava preslikati ovdje na pola teritorije BiH. .
Prvo ih izjednačite s partizanima. Onda ih izuzmete iz osude. Onda ih počnete tumačiti kao “pogrešno shvaćene”. I na kraju – rehabilitujete.
Rezolucija bez četnika je samo jedna stepenica na tom putu.
Zato je Salkićev zahtjev opasan po taj narativ. Jer je tražio dosljednost. A dosljednost razotkriva laž. Ako osudite fašizam, morate osuditi sve njegove oblike. Ako to ne uradite, onda ne osuđujete fašizam, nego birate politički prihvatljive neprijatelje.
A četnici očigledno nisu među njima.
I tu dolazimo do paradoksa koji je već odavno postao pravilo: dok se ustaštvo zasluženo koristi kao legitimna meta političkih obračuna, četništvo se tretira kao kulturno nasljeđe “oslobodilaca”. Kao nešto što treba razumjeti, reinterpretirati, pa možda i ponosno nositi.
Zato u rezoluciji osude ima mjesta za šahovnicu, za “Za dom spremni”. I sve to treba osuditi, bez dileme. Ali nema mjesta za kokardu, kamu i četnike. Nema mjesta za Ravnu goru. Nema mjesta za ideologiju koja je ostavila jednako krvav trag.
Mit iznad nauke i pameti
Jer bi to značilo udariti u vlastiti simbolički mit.
A mit je temelj ove politike.
Mit o vječitoj žrtvi koja nikada nije bila agresor. Mit o narodu koji je uvijek bio na pravoj strani historije. Mit o borbi za slobodu koja opravdava sve.
U tom mitu nema mjesta za činjenice. Nema mjesta za dokumente. Nema mjesta za masovne bišnjačke grobnice koje svjedoče drugačije.
Zato se rezolucije pišu selektivno.
Zato se historija filtrira.
Zato se fašizam dijeli na “njihov” i “naš”.
I zato je pitanje iz naslova važnije nego što se čini.
Jer ono ne govori samo o jednoj rezoluciji. Ono govori o pravcu u kojem ide društvo. O spremnosti da se suoči sa vlastitom prošlošću ili da je zauvijek zakopa pod političke konstrukte.
A društvo koje ne može osuditi vlastiti fašizam, osuđeno je da ga ponavlja i to se desilo i ‘92 i ‘95.
I ponavlja ga istom logikom.
Logikom selektivne pravde.
Logikom istorijske amnezije.
Logikom u kojoj je zločin prihvatljiv ako je “naš”.
I zato ova rezolucija nije kraj priče. Ona je tek uvod u nešto mnogo, mnogo opasnije. Vjerujte mi!
U tiho, administrativno, gotovo birokratsko pranje jedne ideologije.
Bez buke.
Bez stida.
I bez četnika u tekstu.