Naša stranka optužuje Dragana Čovića i Bakira Izetbegovića da „pod krinkom relaksacije odnosa grade podijeljenu državu“. Jel’ to ona ista Naša stranka koja već tri godine sjedi u vlasti sa Čovićem? Ona ista koja s HDZ-om dijeli parlamentarnu većinu, ministre, budžet, institucije i političku odgovornost, dok je Izetbegović opozicija? E, upravo ta Naša, da ne kažem njihova stranka!
Ima u bosanskohercegovačkoj politici pojava koje prkose logici, matematici, fizici i zdravom razumu. Čovjek ih vidi jednom, pa drugi put, zatim provjeri datum da nije prvi april, a na kraju zaključi da je ipak sve u tedu sa njim i da je riječ o saopštenju Naše stranke.
Bravure FGR ekipe i uvreda za zdrav razum
Dakle, Naša stranka optužuje Dragana Čovića i Bakira Izetbegovića da „pod krinkom relaksacije odnosa grade podijeljenu državu“.
Stanite malo.
Čekajte.
Naša stranka? Ona ista Naša stranka koja već tri godine sjedi u vlasti sa Draganom Čovićem? Ona ista koja s HDZ-om dijeli parlamentarne većine, ministre, budžete, institucije i političku odgovornost? Ta Naša stranka?
E, upravo ta!
Kolega Danijal Hadžović zato je napisao možda najbolju političku sentencu sprdajući se sa ekipom iz Naše stranke:
“Šteta što Naša stranka nije u vlasti s HDZ-om pa da ovo spriječi.“
Teško je poslije toga bilo šta dodati. A opet, Bosna i Hercegovina uvijek pronađe način da nadmaši samu sebe.
Jer, pazite sad ovo.
Kako ljudi sami sebe sjajno opisaše
U svom saopštenju Naša stranka objašnjava da relaksacija odnosa u praksi znači “privremeno usklađivanje političkih interesa oko vlasti, budžeta i institucionalne kontrole“.
Savršeno.
Preciznije se teško može opisati njihova vlastita koalicija.
Pa s kim ste, ljudi dragi, posljednje tri godine usklađivali političke interese oko vlasti, budžeta i institucionalne kontrole? Sa planinarskim društvom iz Fojnice? Sa izviđačima iz Konjica? Sa šahovskim klubom iz Goražda? Jablaničkom ribarima?
Ne.
Sa HDZ-om Dragana Čovića.
I zato cijela predstava djeluje kao konferencija za novinare na kojoj lisica upozorava javnost na opasnost od krađe kokoši. Ili kao vatrogasna vježba koju vodi piroman s upaljačem u ruci.
Čovjek pročita saopštenje i stekne utisak da Naša stranka govori o nekoj drugoj vladi, nekoj drugoj koaliciji, nekoj drugoj državi, nekim drugim ljudima, nekoj drugoj Našoj, pardon Njihovoj stranci.
Onda pogleda sastav Vijeća ministara, federalnu vlast i parlamentarne većine pa shvati da je riječ o ljudima koji sjede za istim stolom s HDZ-om i sada iznenađeno otkrivaju da HDZ vodi politiku HDZ-a.
Još je zabavniji dio u kojem upozoravaju kako relaksacija može završiti tihom reanimacijom Herceg-Bosne.
Zaista?
Sjetili se Herceg-Bosne u junu 2026.
Poslije tri godine zajedničkog upravljanja državom upravo ste danas otkrili opasnost od Herceg-Bosne?
To podsjeća na čovjeka koji tri sata naporno vesla niz rijeku prema vodopadu, a onda ustane i dramatično vikne:
“Ljudi, imam neki osjećaj da plovimo u pogrešnom smjeru!“
Naravno da plovite. Samo što ste cijelo vrijeme držali vesla.
U toj političkoj tragikokomediji posebno mjesto zauzima kolektivna amnezija. Građanima se nudi potpuno nova stvarnost u kojoj bi trebalo valjda zaboraviti ko je za koga glasao, ko je kome otvorio vrata institucija i ko je kome omogućio dugoročne političke pobjede.
Marin Vukoja nije pao s neba u Ustavni sud Bosne i Hercegovine.
Neko je morao podići ruku.
Neko je morao objasniti da je to evropski, pardon eUropski put, odgovornost, kompromis i državnička mudrost.
Kad ne znaš šta ćes, optuži SDA!
Ali predizborna sezona traži nove narative.
Treba nekako objasniti zašto je osovina Dodik–Čović danas snažnija nego prije tri godine. Treba pronaći krivca za evropske blokade, diplomatske promašaje, beskrajne političke trgovine i izgubljeno vrijeme.
I tako na scenu opet izlazi omiljena bosanskohercegovačka babaroga.
SDA.
Ako pada kiša, kriva je SDA.
Ako kasni voz kojeg nemamo, kriva je SDA.
Ako partner iz vlasti govori o Herceg-Bosni, opet je kriva nekako SDA.
Ako HDZ ostvaruje svoje političke ciljeve uz pomoć Trojke, odgovornost misteriozno završava kod opozicije.
Takvu logiku čovjek može pronaći jedino u crtanim filmovima, gdje Kojot nakon pada s litice nekoliko sekundi lebdi u zraku uvjeren da gravitacija važi za sve osim za njega.
Naša stranka već mjesecima lebdi iznad političke provalije, maše evropskim zastavicama i uvjerava građane da se tlo nije pomjerilo.
Samo što su birači nezgodna publika.
Pamte ko je sjedio za stolom dok su se dijelile funkcije.
Pamte ko je glasao za sudije.
Pamte ko je tri godine govorio da je partnerstvo s HDZ-om izraz političke zrelosti, a danas isti taj HDZ predstavlja kao najveću prijetnju državi.
Zato naslov ove priče i nije ironija.
On je najprecizniji mogući opis političke stvarnosti.
Jer samo u Bosni i Hercegovini vlast može održati konferenciju za novinare na kojoj optužuje samu sebe, upire prstom u druge i očekuje da niko neće primijetiti kako još uvijek sjedi u ministarskim foteljama, vrlo relaksirano usklađujući političke interese oko vlasti, budžeta i institucionalne kontrole.
To više nije politički spin.
To je olimpijska disciplina u kojoj zdrav razum već odavno nastupa pod neutralnom zastavom.