Bursać: Porfirije je u pravu, Sveti Sava je mjera srpskog obrazovnog sistema!

Patrijarh Porfirije Perić dolazi na Pravni fakultet u Banjaluci i drži predavanje studentima prava. Scena je to koja sama sebe piše. U amfiteatru gdje bi se trebala kovati kritička i analitička naučna misao, gdje bi se trebala mjeriti snaga argumenata, a ne dubina naklona i dužina rukoljuba, stoji poglavar Crkve Srbije i govori o obrazovanju. I govori ozbiljno, bez ironije, bez zadrške a kazuje da obrazovanje srpskog naroda nosi pečat Svetog Save.

I tu je, zapravo, sve rečeno.

Apsolutno se slažem s Porfirijem!

Ako je mjera obrazovanja Sveti Sava, onda je slika sistema savršeno jasna. Rastko Nemanjić aka Sveti Sava nije otvorio nijednu školu. Nije uspostavio bilo kakav obrazovni sistem. Nije držao nikakva predavanja. Nije prošao kroz univerzitetsko-pedagošku formaciju. Nije naučio narod čitanju i pisanju u modernom smislu. Nije ni vlastitog oca Stefana opismenio, kako tvrde i oni koji ga danas mitologizuju i oni koji ga pokušavaju dekonstrukcijom vratiti u historijski okvir. Sve to stoji kao činjenica koja se ne uklapa u crkvenoškolsku lektiru, ali se savršeno uklapa u političku (zlo)upotrebu i opštemjestašku lagariju.

I baš zato Porfirije jeste u pravu.

Jer kada se za temelj obrazovanja uzme mitska figura, a ne empirijska praksa, onda dobijete sistem u kojem diploma vrijedi manje od blagoslova, a znanje manje od velikosrpskog identitetskog pečata. Dobijete pravni fakultet na kojem studenti slušaju patrijarha o etici, dok im pravna država izmiče pod nogama. Dobijete generacije koje će znati citirati jevanđelja, ali neće znati razlikovati zakon od političke volje.

Porfirije govori o vrlini, o etici, o čovjeku kao ličnosti. Lijepo zvuči. Uvijek je lijepo kada moć govori o moralu. Još ljepše kada ta moć nema nikakvu institucionalnu odgovornost za posljedice vlastitih riječi. Jer crkva ne polaže račune za pravosuđe, za korupciju, za urušene institucije. Crkva dijeli savjete i ne plaća porez, a društvo plaća cijenu.

U toj raspodjeli uloga krije se suština licemjerja.

Jer dok patrijarh Porfirije govori o ljubavi, razumijevanju i zajedništvu, političke strukture koje stoje rame uz rame s tom istom crkvom i u ime te iste crkve, proizvode podjele, strah i permanentnu mobilizaciju protiv „drugog“ i “drugačijeg”. Dok se studentima govori da znanje bez dobrote vodi u zlo, sistem u kojem će ti studenti raditi nagrađuje poslušnost, a kažnjava kritiku. Dok se zaziva identitet kao osnova integracije u svijetu, taj isti identitet se koristi kao zid, kao granica, kao izgovor za izolaciju.

I onda dođe Sveti Sava kao univerzalni odgovor.

Figura koja može biti sve što treba. Prosvjetitelj bez škole. Učitelj bez katedre. Temelj obrazovanja bez obrazovnog sistema. Idealna projekcija za društvo koje se više bavi nacionalističkim simbolima nego suštastvenim sadržajem. Jer simbol ne traži provjeru. Simbol se ne ispituje. Simbol se slijepo poštuje.

A obrazovanje koje počiva na simbolima, a ne na znanju, nazčnoj teoriji i empiriji, proizvodi poslušne, a ne slobodne ljude.

Zato je savršeno logično da patrijarh drži predavanje studentima prava. To nije incident. To je privjeren paternalistički sistem. Fakultet koji otvara vrata crkvenom autoritetu šalje jasnu poruku: autoritet dolazi odozgo, ne iz znanja, istine i argumenta. Istina se ne traži, ona se prima. Kritika nije vrlina, nego prijetnja i mana.

I onda se Porfirije poziva na antičke mislioce, na ideju da znanje bez vrline može biti opasno. Tačno. Samo što antički mislioci nisu predavali na pravnim fakultetima kao predstavnici religijskih institucija, nego kao filozofi koji su bili spremni da budu osporeni, pa i osuđeni. Sokrat je platio cijenu svoje misli upravo od teologa. Da je živ, opet bi ispio otrov da dokaže kako je Država, ona pravna sa zakonima i velikim “D” iznad crkvene-u ovom slučaju Porfirijeve-dogme.

Razlika je suštinska!

U cijeloj priči najzanimljiviji je taj nakaradni trenutak kada se obrazovanje proglašava nosiocem identiteta, a ne znanja. Kada svrha škole postaje očuvanje „bića naroda“, a ne razvoj pojedinca u kreativnu, kritičnu i samostalnu individuu. Tada obrazovanje prestaje biti prostor slobode i postaje alat kontrole. U takvom sistemu, student prava neće učiti kako da brani zakon od vlasti, nego kako da vlast opravda kroz zakon.

I opet, Porfirije je u pravu.

Jer ako je Sveti Sava mjera, onda je i rezultat logičan. Obrazovanje koje ne stvara autonomne, kreativne pojedince nego kolektivne klimoglave identitete. Onda je to obrazovanje koje ne proizvodi naučnike nego “čuvare tradicije”. Obrazovanje koje ne postavlja pitanja nego daje zacrtane, napamet naučene odgovore unaprijed.

Tu više nema potrebe za univerzitetom u modernom smislu. Dovoljna je institucija koja će reproducirati vrijednosti, a ne propitivati ih. Nikako ih ne propitivati!

I zato je slika iz Banjaluke tako precizna. Pravni fakultet kao pozornica, patrijarh kao predavač, studenti kao pasivna publika. Sve na svom mjestu. Sistem koji sam sebe potvrđuje u svim apsurdu i bezizlazu.

Neko će reći: pa šta je tu sporno, govori se o etici, o moralnim vrijednostima, o ljubavi prema bližnjem. Problem nastaje kada se te vrijednosti selektivno primjenjuju. Kada ljubav važi za „naše“, a sumnja za „njihove“. Kada se etika koristi kao ukras, a ne kao kriterij.

Jer pravo bez etike jeste opasno. Ali etika bez prava postaje sredstvo manipulacije.

Porfirije govori o čovjeku kao ličnosti, o potrebi da se voli, razumije i dijeli. Lijepa poruka. Samo što se u praksi društvo oblikuje baš suprotno. Dijeljenje ide po linijama identiteta, razumijevanje po linijama interesa, a ljubav se često završava na granici „naših“.

U tom raskoraku između riječi i stvarnosti nalazi se srž problema.

Zato naslov ove kolumne nije ironija. On je čista dijagnoza. Ako je Sveti Sava mjera obrazovanja, onda je jasno zašto obrazovanje izgleda BAŠ ovako. Ako je mit važniji od istine i znanja, onda znanje postaje višak. Ako je autoritet važniji od argumenta, onda argument nema gdje i nema kad da se razvije.

I zato Porfirije zaista jeste ovaj put u pravu.

Samo što ta njegova istina ne govori o veličini Svetog Save, nego o ograničenjima sistema koji ga koristi kao alibi.