Bursać: Prijetnja ratom iz Zagreba - dajte nam izbornu jedinicu ili slijedi secesija Herceg-Bosne

Nekad su se teritorijalne pretenzije objelodanjivale tenkovima po kartama ultranacionalista. Danas se crtaju deklaracijama, saopštenjima i političkim ucjenama.

Suština ostaje ista.

Koalicioni partner HDZ-a u Vladi Republike Hrvatske, Domovinski pokret, ovih dana je skinuo posljednju masku sa projekta koji decenijama kruži političkim podrumima Zagreba i Zapadnog Mostara. U deklaraciji koja bi u svakoj normalnoj evropskoj državi izazvala politički zemljotres, otvoreno se poručuje Bosni i Hercegovini: ili hrvatska izborna jedinica ili povratak Herceg-Bosne.

Drugim riječima, ili prihvatite naše političke zahtjeve ili ćemo posegnuti za teritorijalnim prekrajanjem države.

Toliko o evropskim vrijednostima.

Toliko o dobrosusjedskim odnosima. Toliko o navodnoj brizi za stabilnost Bosne i Hercegovine.

Jer osnivanje Herceg-Bosne danas ne bi predstavljalo nikakav administrativni potez, nikakvu ustavnu reformu, nikakvo "rješavanje hrvatskog pitanja". Takav čin predstavljao bi direktan udar na teritorijalni integritet i suverenitet Bosne i Hercegovine i faktičku objavu političkog rata državi.

Upravo zato vrijedi podsjetiti šta je zapravo bila Herceg-Bosna.

Nije to romantična priča o ugroženom narodu kako je danas pokušavaju predstaviti njeni politički nasljednici. Herceg-Bosna je pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju označena kao sastavni dio udruženog zločinačkog poduhvata čiji je cilj bio stvaranje hrvatskog entiteta putem etničkog čišćenja i nasilnog prekrajanja granica Bosne i Hercegovine.

Presude postoje. Dokumenti postoje. Svjedoci postoje.

Historija je napisana.

I sada, tri decenije kasnije, koalicioni partner vladajućeg HDZ-a u Hrvatskoj prijeti obnovom upravo tog projekta.

Najzanimljivije u cijeloj priči jeste činjenica da se ne radi o nekakvoj političkoj grupi sa marginekako vidim da je predstavljena u BiH. Nisu ovo ubogi nostalgičari okupljeni po društvenim mrežama. Nisu ni anonimni ekstremisti bez uticaja.

Domovinski pokret sjedi u Vladi Republike Hrvatske, ima svoje ministre i itekako se pita.

Domovinski pokret učestvuje u kreiranju državne politike članice Evropske unije.

Domovinski pokret održava parlamentarnu većinu Andreju Plenkoviću.

Zbog toga ova deklaracija nije eksces. Ona je politička poruka.

I to vrlo ozbiljna.

Kada takva stranka govori o "povratku statusa prije Washingtonskog sporazuma", tada ne govori o teoriji. Govori o projektu. Kada spominje Herceg-Bosnu kao alternativu, tada ne govori o historiji. Govori o budućnosti koju priželjkuje.

A ta budućnost izgleda zastrašujuće poznato.

Prvo dolazi priča o navodnoj hrvatskoj ugroženosti.

Zatim slijedi zahtjev za posebnim političkim pravima.

Potom se traži posebna izborna jedinica.

Nakon toga posebni institucionalni mehanizmi.

Pa posebna teritorijalna organizacija.

Na kraju posebna država.

Taj obrazac Balkan poznaje napamet. Njegove posljedice plaćane su hiljadama života.

Posebno je cinično pozivanje na Dayton i Washington kao navodni pravni temelj za ovakve zahtjeve. Upravo su ti sporazumi zaustavili rat i upravo su ukinuli ratne paradržavne konstrukcije nastale tokom sukoba.

Domovinski pokret danas pokušava predstaviti Herceg-Bosnu kao nekakvo prirodno pravo Hrvata u Bosni i Hercegovini.
Sudske činjenice govore nešto sasvim drugo.

Govore o logorima.

Govore o progonima.

Govore o rušenju Starog mosta.

Govore o pokušaju komadanja međunarodno priznate države.

Zato je posebno opasna teza prema kojoj je "u interesu Bošnjaka" da pristanu na hrvatsku izbornu jedinicu kako bi izbjegli radikalna rješenja.

To nije poziv na dijalog.

To je politička i ne samo politička ucjena.

To je rečenica iz koje vrišti logika: prihvatite naše zahtjeve ili ćemo posegnuti za nečim mnogo gorim.

Takav jezik nikada nije donosio stabilnost.

Takav jezik služi proizvodnji kriza.

Još je opasnija šutnja koja prati ovakve izjave.

Gdje su danas evropski zaštitnici Bosne i Hercegovine?

Gdje su ambasade koje svakodnevno govore o pomirenju?

Gdje su upozorenja o neprihvatljivosti teritorijalnih aspiracija?

Jer zamislimo na trenutak obrnutu situaciju.

Da neka politička stranka iz Sarajeva pozove na ukidanje Republike Srpske ili da zaprijeti stvaranjem bošnjačkog entiteta ukoliko njeni zahtjevi ne budu prihvaćeni.

Evropske reakcije stizale bi brzinom svjetlosti.

Saopštenja bi se nizala iz sata u sat.

Oštre osude punile bi naslovnice.

Kada se, međutim, iz vladajuće strukture susjedne države priziva Herceg-Bosna, nastupa muk.

A upravo taj muk ohrabruje.

Jer svaki nacionalizam na Balkanu živi od uvjerenja da će mu neko progledati kroz prste.

U konačnici, cijela priča o "legitimnom predstavljanju" služi kao dimna zavjesa za mnogo krupniji cilj. Hrvatska izborna jedinica nije kraj procesa.

Ona je tek početak. Na žalost.

Prva stepenica prema institucionalnom odvajanju.

Prvi korak prema teritorijalizaciji etničke politike.

Prvi kamen u obnovi projekta koji je međunarodno pravo već jednom sahranilo.

Bosna i Hercegovina ima bezbroj problema. Korupciju. Demografski slom. Zarobljene institucije. Odlazak mladih.
Ali nijedan od tih problema neće biti riješen prijetnjama podjelom države.

Naprotiv.

Svaki pokušaj oživljavanja Herceg-Bosne vodi zemlju nazad prema najmračnijim devedesetim godinama.

Zato se stvari moraju nazvati pravim imenom.

Kada politički partner HDZ-a traži hrvatsku izbornu jedinicu uz prijetnju povratka Herceg-Bosne, tada se ne govori o zaštiti prava.

Govori se o teritorijalnim pretenzijama.

Govori se o velikodržavnom projektu.

Govori se o politici koja Bosnu i Hercegovinu vidi kao plijen, a ne kao susjednu državu.

I upravo zato ova deklaracija zaslužuje pažnju.

Ne zbog svoje snage.

Nego zbog svoje iskrenosti.

Nakon godina uvijanja, diplomatskih fraza i političkih eufemizama, velikodržavna ideja konačno je izgovorena naglas.

Ostalo je još samo pitanje hoće li Evropa i međunarodna zajednica nastaviti glumiti da je ne čuju.