Zvanična Srbija je uputila zahtjev za prijevremeno puštanje na slobodu zločinca Ratka Mladića i time je jasno stavila do znanja da joj Mladić i pravno i emotivno pripada i da je preko njega sudjelovala u agresiji na BiH u kojoj je baš Mladić počinio genocid. Opoziciona Srbija na sve to kukavički šuti i zapravo odobrava podršku Mladiću, a to je najporaznije. A Mladić će, sa druge strane, ostati upamaćen kao ljudski monstum i kukavički, neempatični vojni neznalica koji je svaku bitku izgubio.

Srbija je podnijela zvaničan zahtjev da se ratni zločinac Ratko Mladić pusti na kućno liječenje.

Zastanite malo na tome.

Čiji je Ratko Mladić?

Republika Srbija, kao država, sa svim institucionalnim autoritetom koji nosi taj pojam, otišla je preko svojih emisara u Haag i rekla: Pustite nam našeg čovjeka! Našeg čovjeka.
Tu su samo dvije mogućnosti.

Ili je Mladić čovjek Srbije, što znači da Srbija prihvata svu historijsku, moralnu i pravnu odgovornost za ono što je taj čovjek uradio u njeno ime. Ili nije Srbijin čovjek, što znači da Srbija nema pravo da ga traži, da za njega jamči, da ministar pravosuđa putuje u Haag i priča o humanitarnim razlozima i Mandelinim pravilima.

Jedno od dvoga. Treće ne postoji.

Srbija je odabrala. Tražila je "svog čovjeka". I time, u jednom diplomatskom aktu, rekla je sve što ikad trebate znati o Srebrenici, opsadi Sarajeva i svemu ostalom što je Ratko Mladić ostavio za sobom: Da. Naš je. Naše je djelo. Naš je proizvod. Naša je odgovornost.

Samo bez te posljednje rečenice.

Jer Ratko Mladić nije bio ad hoc gerilac koji je sišao iz šume s ličnom inicijativom i ušteđenim novcem. Ratko Mladić bio je državni službenik i uposlenik Republike Srbije. Plate, oprema, logistika, obavještajni podaci, sanitetska podrška, komandni lanac koji se nije završavao na Palama nego je imao nastavak dalje prema sjeveru, prema Beogradu, prema institucijama koje i danas postoje i i danas funkcionišu. Dokumenti postoje. Prezentovani su na suđenjima. Stoje u arhivima Haaškog tribunala.

Ratko Mladić nije organizovao genocid iz pukog entuzijazma. Organizovao ga je sistemom koji ga je naoružao, finansirao, štitio dok je bio slobodan, i koji ga sad, kad je star i bolestan u zatvoru, traži natrag.
Kao što se traže penzionisani državni službenici. Jer to je i bio.

I kad Srbija tvrdi da nema veze s agresijom na Bosnu i Hercegovinu, da nije bila strana u ratu, da je Vojska Republike Srpske bila samostalan ratni entitet. Ta tvrdnja pada već na prvom dokumentu koji pokazuje da je Ratko Mladić primao platu, zdravstveno i socijalno iz Beograda. Pada na činjenici da se sedam godina skrivao pod zaštitom institucija te iste države. Pada na ministarskom putovanju u Haag. Pada na riječima "naš čovjek".

“Iscrpljeni general“ ili ratni zločinac?

Srbijanski ministar Nenad Vujić rekao je da mu je bilo "jako teško gledati nekog kako nestaje" i da je "general iscrpljen".
General. Pa još iscrpljen.

Nije nego.

Jer ta odrednica "iscrpljeni general" nije lapsus, nije diplomatska nepažnja, nije pogrešno izabrana riječ. To je stvarni doživljaj i percepcija. Ratko Mladić je u imaginariju srpskog režima, i ne samo režima nego dobrog dijela nacije, uvijek bio i ostao general. Osuđen za genocid, ali general. Doživotna kazna, ali general. Osam hiljada ubijenih u Srebrenici, ali opet general.

Na zidovima kuća, zgrada i kafana. Na majicama. Na muralu na Vračaru. Svuda.

I to je najtačniji rentgen srpskog društva koji možete napraviti. Ne kakav im je predsjednik. Ne kakve im zakone donosi skupština. Nego to: Da li je čovjek koji je počinio genocid na zidovima zgrada heroj ili zločinac.

Na zidovima u Srbiji stoji, heroj je.

Najporaznije je, međutim, nešto drugo. Mladić je cijenjen zbog svojih zločina, a ne zbog herojstava i pobjeda. Jer niti jednog, niti drugog nije imao. Nepoćutni, kukavički, neempatični vojni neznalica koji je svaku bitku izgubio i jedinu "pobjedu" izvojevao nad nenaoružanim civilima koje su mu dovodili vezanih ruku i kojeg su ubijali strijeljački vodovi dok je on negdje drugdje ručao.

To je vaš general!

Vujić je pozvao na Mandelina pravila. Nelson Mandela. Borac protiv aparthejda. Iskorišten u velikosrpskom narativu kao moralni temelj za puštanje čovjeka koji je u logičnom slijedu bio instrument aparthejda na bosanskom tlu, etničkog čišćenja, segregacije putem direktnih likvidacija civila.
To nije samo cinizam. To je cinizam toliko usavršen da počinje ličiti na uvjerenje.

Sin Darko rekao je da otac "ponekad može razgovarati dva-tri sata, a nekad samo nekoliko rečenica" i da "ne znamo koliko mu je vremena preostalo."

Pitanje koje sin nije postavio: Koliko je rečenica imalo vremena izgovoriti osam hiljada muškaraca i dječaka u Srebrenici? Koliko su sati imali? Je li iko od onih koji su ih postrojili razmišljao koliko im je vremena preostalo?

Supruga je otišla u Haag da proslave šezdesetu godišnjicu braka. Sentimentalna slika koja bi možda dirnula da nije kontaminirana svime što stoji između njih dvoje i cijelog jednog naroda koji je taj brak pratio iz urličuće tame masovnih grobnica.

function r(){if(it(n),n.value===Hm){let o=null;throw new D(-950,o)}return n.value}

Šešeljev poučak

I Šešelj je bio “presedan“.

Pustili su ga "zbog bolesti". Nije umro. Živ je, politički aktivan, širi teorije o Velikom srpskom prostoru i srpskom svetu, i nitko od onih koji su odobravali njegovo puštanje nije snosio nikakve posljedice. Sistem koji funkcioniše bez posljedica poziva na ponavljanje.

Zašto Mladić ne bi bio sljedeći? Zašto ne bi preminuo u Beogradu, okružen štovateljima, a ne u haaškoj ćeliji koja ne odgovara ni Mandeli, ni humanizmu, ni ministrovu osjetljivom srcu?

Pisac Dejan Atanacković napisao je ono što bi svaki pošteni čovjek u Srbiji morao glasno izgovoriti: Da ne može postojati niti jedna vizija sutrašnjice, nijedna konstruktivna politička ideja, nikakva posvećenost ma kakvoj promjeni, koja može sebi dozvoliti izostanak javnog i glasnog nepristajanja na povratak osuđenog ratnog zločinca, počinioca genocida, krvnika čitavih gradova.

Jasno i glasno. Ko šuti, pristaje.

Srbiji NIKAD nije vrijeme


A Srbija šuti. Ne vlast, vlast ne šuti, vlast glasno traži svog generala natrag. Šuti opozicija. Oni koji kažu da hoće drugačiju Srbiju, koji izlaze na proteste, koji govore o evropskim vrijednostima i vladavini prava. Oni sad kukavički šute o Mladiću.

Jer "nije sad vreme."

Uvijek dođe to srbijansko "nije sad vreme." Uvijek postoji neki izbor, neka koalicija, neka konjunktura zbog koje se Srebrenica odgađa za poslije. I "poslije" nikad ne dođe. Dolaze samo novi izbori i novo "nije sad vreme."

Atanacković je napisao da je izostajanje reakcije obećanje. Obećanje da će Srbija koja šuti ostati ono što jest: brlog pasivnog, kukavičkog saglasja sa najgorim oblicima neljudskosti.

To je najtačnija i najtužnija rečenica napisana o ovoj temi. Ne o vlasti. O opoziciji.

Srbija je, dakle, podnijela zvaničan zahtjev da se Ratko Mladić pusti na kućno liječenje.

Tim zahtjevom nije tražila slobodu za jednog bolesnog starca. Tražila je potvrdu da zločin, ako je dovoljno strpljiv, na kraju pobijedi. Da se može ubiti osam hiljada ljudi, sakriti se sedamnaest godina, odslužiti dio kazne i onda se, bolestan i iscrpljen, vratiti kući kao general.

Majke iz Srebrenice još uvijek traže kosti svojih mrtvih sinova.
Srbija traži svog živog generala.

U toj razlici između onoga što jedni traže i onoga što drugi zahtijevaju leži sve što trebate znati o tome je li se iko, zaista i iskreno, suočio s onim što se na ovim prostorima dogodilo.