Bursać: Treći entitet je javna tajna koju će nakon oktobra neko saopštiti građanima!

Kardinal Vinko Puljić stao je pred kamere na nacionalističkom TradFestu i rekao da mijenja mišljenje o trećem entitetu. Čovjek koji je 1992. pozvao narod na referendum za samostalnu Bosnu i Hercegovinu, čovjek koji je desetljećima govorio da ne može "potpisati ozakonjenje etničkog čišćenja" , e taj isti čovjek sad kaže da država "ovako ne funkcionira" i da traži "način opstanka".

Dobro. Zapišite ovaj datum. Ovo je jako važno.

Ne zato što je Puljić nekakav politički igrač. Nije više. Ali kardinal nije slučajno završio na ultradesničarskom skupu na kojem se otvoreno zagovara treći entitet. Kardinali ne zalutaju. Oni primaju pozive, razmatraju ih, i donose odluke. I kad takav čovjek, s takvom biografijom i takvim moralnim kapitalom, stane pred mikrofon i kaže da mu "sve jasnije da ovako ne funkcionira" misleći na državu Bosnu i Hercegovinu, to nije osobna duhovna kriza. To je signal.

Pitanje je samo kome.

A odgovor na to pitanje traži malo hodanja kroz političke kuloare za koje se naša javnost pravi kao da ne postoje.

Jer, već godinama, u tim istim kuloarima gdje se donose stvarne političke odluke, najmoćnije stranke u Bosni i Hercegovini- ama baš sve, svaka na svoj način tiho razgovaraju o tome da je treći entitet gotova i završena stvar. Ne mora se nužno zvati tako. Može se zvati "funkcionalna hrvatska regija", može se zvati "posebni teritorijalni status", može se zvati bilo kako samo da zvuči dovoljno administrativno da ne probudi (po)ratne uspomene. Ali suština je ista: još jedan komad ove ionako etnički iznakažene države koji će znati za sebe, brinuti o sebi, i polako zaboravljati da je ikad bio dio nečeg zajedničkog.

TradFest u Zagrebu bio je tek probni balon. Ali ne za formiranje entiteta-za to su dogovori odavno u toku. Bio je balon za testiranje reakcije plebsa. Prije svega bošnjačkog.

I reakcija je bila -nedovoljna i anemična.

Ne dovoljno ljutita, ne dovoljno glasna, ne dovoljno organizirana da bi nekome u nekoj fotelji rekla: Stani, ovo ne prolazi! Algoritmi su se malo uznemirili, par portala i pojedinaca je objavilo oštre naslove, neko je na Facebooku napisao da je ovo "izdaja" i to vam ga je to. Voda se nakon par dana primirila. Balon je odletio i nije pukao.

Sada neko negdje bilježi u svoju tabelu: reakcija plebsa-anemična i prihvatljiva. Nastavljamo.
I nastavit će. Jer logika je neodoljiva za one koji je primjenjuju na terenu. Nekoj budućoj postoktobarskoj većini, kad se složi partijska konstelacija, kad se namjeste stolice i kad se izbroje glasovi - zapast će u zadatak da objasni narodu kako je najednom dobro imati još jedan entitet. Kako je to zapravo u interesu stabilnosti svih nas. Kako su to tražili međunarodni partneri. Kako je Daytonski sporazum "živi dokument" pa onda sljedstveno tome-sklon “doradama”. Kako kardinal i sam kaže, pročitati početak kome nije jasno.

I narod će, makar veliki njegov dio, progutati UZP žabu.

Jer se odavno naučio gutati. Žabe svakovrsne.

Puljić je rekao još nešto, usput, gotovo kao sporednu napomenu. Da je od stranih diplomata čuo objašnjenje zašto Hrvati ne mogu biti "jednakopravni" -jer bi onda Muslimani (velim slovom u ovom kontekstu-op. sut.) imali prostor na kojem bi se "širio terorizam". I da je on odgovorio da to nije njegova odgovornost.
Zastanite tu mentalnu i verbalnu vratolomiju.

Zastanimo. Dakle, postoje navodno strani diplomati, plaćeni, akreditovani, zvanični predstavnici zemalja koje nam drže moralna predavanja o demokratiji i vladavini prava , a koji u privatnim razgovorima s crkvenim poglavarima argumentiraju (ne)postojanje trećeg entiteta islamofobijom. Koji kažu: Ne možemo dati Hrvatima ono što traže jer bi onda Muslimani imali teritoriju za bjanko terorizam.

I kardinal to kaže pred kamerama kao ilustraciju, ne kao diplomatski, međunarodni skandal.

A niko ne pita: ko su ti diplomati?

Koje zemlje predstavljaju? Je li ovo zvanični stav ili kafanska mudrost u diplomatskom pakovanju? Je li iko uložio protest? Je li iko podigao ili makar spustio slušalicu?
Naravno da nije. Jer to bi poremetilo namještenu igru.

A igra ide ovako: Beograd zna šta hoće. Zagreb zna šta hoće. Obo centra to usklađuju godinama, ponekad glasno, češće tiho, uvijek sa osmijehom prema Bruxellesu i nožem prema Sarajevu. A Sarajevo , ono političko, stranačko, pa ako hoćete i foteljaško Sarajevo, submisivno čeka da vidi hoće li moći zadržati dovoljno od kolača da bi pristalo na novu raspodjelu.

Rezultat svega toga nije država. Rezultat je tripartitna teritorija koja ne zna šta će sama sa sobom, ali zato drugi itekako znaju šta će s njom. Teritorija s tri zastave, tri pravde, tri istine i nijednom budućnošću koja bi ikome trebalo da bude zajednička.

Puljić je 1992. sanjao Bosnu koja nije ni srpska, ni muslimanska, ni hrvatska, nego jedno i drugo i treće. Lijep ZAVNOBiH san. Plemenita nada za čovjeka koji je tada imao razloga da vjeruje u ljude.

Trideset i četiri godine kasnije stoji na skupu hrvatskih nacionalista i objašnjava zašto mijenja mišljenje.

Ne pitam se šta se promijenilo u kardinalu, šta me briga!

Pitam se šta smo mi dozvolili da se promijeni dok smo samo kao tetrjebovi gluhani gledali.