Ako sam dobro shvatio, u Čapljini koja je u Bosni i Hercegovini, skidaju državne zastave Bosne i Hercegovine oni koji zarađuju kruh od poreskih obveznika Bosne i Hercegovine, jer očima ne mogu gledati simbol zemlje koja ih hrani. Ovo ludilo se ne može izmisliti.
Čapljina na moru?
Vozio sam prije nekoliko godina mlađahnog rođaka od Krajine prema moru. Inače živi u Americi. Bila je zima i trebao je u Dubrovnik na aerodrom. Dječarac je zaspao negdje prije Jablanice, a probudio se u Čapljini. Gleda onako bunovan kroz prozor, pa kroz drugi prozor, pa kroz šoferšajbnu, pa u rancu krenu da traži pasoš.
Pitam ga šta će mu pasoš?
Kaže: "Pa stigli smo u Kroejšu. Valjda će neka kontrola."
Pogledam ga zbunjeno.
"Kako znaš? Otkud ti to?"
Pokazuje rukom prema ulici. Šahovnica na svakom stubu. Šahovnica na svakom ćošku. Šahovnica preko puta, iza ugla, na zgradi, na banderi, iznad semafora, u cvjetnoj aleji, na kružnom toku preko puta Neretve.
Tada je trajalo Svjetsko prvenstvo u Kataru i grad je bio obojen u crveno-bijele kvadratiće. Očekivano i neka je.
Grdne sam muke imao da objasnim mladcu kako nije stigao u Hrvatsku. Kako je još uvijek u Bosni i Hercegovini. Kako će Hrvatska popričekati granicu i još koji kilometar.
Pogledao me iskreno začuđen.
"A gdje je onda zastava Bosne i Hercegovine, ako smo još u njoj?"
Slegnuo sam ramenima. Nije bilo odgovora koji bi imao smisla i koji ne bi izmorio dijete.
Ta scena mi se vratila ovih dana kao loš deja vu.
Bosna i Hercegovina igra na Svjetskom prvenstvu. Milioni ljudi (da milioni- od regije do svijeta) navijaju za reprezentaciju koja je prvi put nakon dugo vremena uspjela okupiti zemlju, a i narečenu regiju oko jedne jednostavne emocije – radosti navijanja. U Sarajevu, Zagrebu, Beogradu, Podgorici, Tuzli, Zenici, Bihaću, Cazinu, Brčkom, Travniku, Jajcu i stotinama mjesta vijore se državne zastave BiH i ljudi navijaju.
Sto pedeset vam...
U Čapljini ih skidaju.
Ne jednu.
Stotinu pedeset.
Skidaju ih radnici Elektroprivrede HZHB uz prisustvo policije, kao da uklanjaju opasni radioaktivni otpad, a ne zastavu države u kojoj žive i od čijih institucija primaju plate, zaštitu i legitimitet.
Čovjek bi pomislio da je riječ o nekoj stranoj, nesnošljivoj i provokativnoj zastavi. Ili o kakvom simbolu okupacije.
U stvarnosti, riječ je o zastavi Bosne i Hercegovine, o zastavi zemlje u kojoj se nalazi, gle čuda, i Čapljina.
I tu dolazimo do pitanja koje zvuči komično, a zapravo je tragično.
U kojoj je državi Čapljina?
Ako sudimo po javnom prostoru, odgovor glasi , u Hrvatskoj.
Ako sudimo po zastavama, odgovor je isti.
Ako sudimo po simbolima koje lokalne vlasti godinama njeguju uprkos odlukama Ustavnog suda, opet dolazimo do istog zaključka.
Samo geografija i međunarodno pravo uporno tvrde da je Čapljina u Bosni i Hercegovini.
A geografija, kao što znamo, nikada nije bila omiljena disciplina nacionalista.
Jer, ovo me je podsjetilo na priču u Republici Srbiji i faktu da svi njeni susjedi znaju srbijanske granice-osim dobrog dijela građana Srbije. E tako i Čapljina-svi znaju u kojoj je zemlji, osim velikog broja Čapljinaca, šta li!?
Posebnu ironiju cijeloj priči daje činjenica da se državna zastava uklanja u općini koja već godinama odbija uskladiti vlastita obilježja s odlukama najviših sudskih, državnih institucija. U Čapljini se presude poštuju selektivno, kao švedski stol sa kojeg uzmete ono što vam odgovara, a ostatak preskočite.
Kada treba isticati obilježja jednog-hrvatskog naroda, nema problema. I ne treba ih biti!
Kada se pojavi, pak, zastava države u kojoj je Čapljina, odjednom se pronalaze propisi, dozvole, komunalni red, pravilnici, elektrostubovi i administrativne procedure.
Taj refleks odavno poznajemo.
To je "samo" zastava osim kad NIJE
Isti ljudi koji decenijama ponavljaju da žele evropske vrijednosti drhte pred komadom plavo-žute tkanine. Isti ljudi koji govore o jednakopravnosti ne mogu podnijeti simbol države koja im garantuje upravo tu jednakopravnost.
Paradoks je gotovo udžbenički.
Najveći patrioti vlastitog kantona postaju najveći protivnici vlastite države. Neko će reći da je riječ o zastavi i da nije vrijedna tolikog uzbuđenja.
Ali...
Historija Balkana upozorava da upravo zastave često pokažu gdje završava politika, a počinje ideologija krvi i tla.
Zastava je poruka.
Kada je postavljaš, govoriš da pripadaš.
Kada je skidaš, govoriš da odbacuješ.
Zbog toga cijela priča daleko nadilazi komunalni spor oko jedne ili sto i jedne bandere.
Ona govori o odnosu prema državi Bosni i Hercegovini.
Govori o želji da se jedan grad mentalno izmjesti iz države u kojoj se nalazi.
Govori o upornom pokušaju da se svakodnevicom ostvari ono što historija, pravo i međunarodne granice uporno odbijaju potvrditi.
I zato mi se opet vraća lice zbunjenog mlađahnog rođaka iz Amerike.
Njegovo pitanje bilo je sasvim logično.
Ako na svakom koraku vidiš jednu zastavu, a drugu gotovo nigdje, kakav ćeš zaključak izvući?
Dijete bi zaključilo isto.
Turista bi zaključio isto.
Svako ko ne poznaje lokalne apsurde zaključio bi isto.
Možda je upravo zato nekome toliko zasmetalo sto pedeset zastava Bosne i Hercegovine. Prvi put je neko ko prolazi kroz Čapljinu mogao jasno vidjeti u kojoj se državi nalazi.
To je očigledno trebalo ispraviti.
Da se tradicija ne pokvari.
Da se sačuva privid.
Da slučajni prolaznik ne pomisli kako je Čapljina grad Bosne i Hercegovine.
A kad već govorimo o tradiciji, vrijedi reći i ovo da budemo objektivni: Isti refleks vrlo lako bismo gledali i u Banjaluci kada bi državnih zastava bilo u istom broju. Ali ih nema! Razlika je samo u dekoru i političkom folkloru. Mehanizam je identičan – državni simbol smeta upravo onima koji najviše koriste sve privilegije države koju osporavaju.
Da pitam još jednom-A gdje vam, da prostite, dođe ta Čapljina?
Na karti Evrope odgovor je jednostavan.
U Bosni i Hercegovini!
Na banderama, međutim, već godinama traje pokušaj da se nacrta neka druga geografija.
Srećom, države se ipak određuju granicama, zakonima i ljudima, a ne količinom zastava koje će neko skinuti uz policijsku pratnju.
Jer zastavu možeš ukloniti sa stuba.
Iz zemlje malo teže.
A iz činjenica, ustava i zakona nikako.