Tekst crnogorske novinarke Jelene Božović, objavljen u magazinu Gracija pod naslovom „Zašto navijam za Bosnu“, izazvao je pažnju javnosti u regionu zbog emotivnog i otvoreno izraženog stava o sportu, identitetu i regionalnoj povezanosti. Autorica u svom osvrtu ističe da navijanje za Bosnu i Hercegovinu ne vidi kroz politiku, već kroz emociju, sport i zajedničko kulturno iskustvo prostora bivše Jugoslavije.

 

U tekstu Božović naglašava da je odnos prema sportu često pogrešno sveden na stereotipe, posebno kada su u pitanju žene i njihovo razumijevanje fudbala.

 

„Svjetsko prvenstvo. Velika, prelomna noć. Večeras igra Bosna i Hercegovina. I već unaprijed znam šta će salonski cinici reći kad čuju da sam sjela da pišem o tome. “Od kad ona piše o fudbalu?” Ili ono dobro poznato, duboko ukorijenjeno balkansko podmetanje: “Žene gledaju utakmice samo kad su igrači lijepi“, piše crnogorska novinarka Jelena Božović za Gracija.me.“

 

Dodaje da je percepcija o sportu kao “muškoj teritoriji” i dalje prisutna, iako, kako navodi, žene aktivno prate, analiziraju i emocionalno doživljavaju sport jednako snažno.

Sport kao zajednički prostor regiona

 

Autorica u tekstu ističe da njen odnos prema utakmici Bosne i Hercegovine nije nacionalno, već emotivno i regionalno motivisan, kroz iskustvo zajedničkog prostora i bliskih kultura.

 

„Ne zato što sam Bosanka. Nisam. Ponosna sam Crnogorka.“

 

U nastavku naglašava da su ljudi u regionu odrasli uz slične navike, muziku i iskustva, te da sport često briše granice koje politika naglašava.

 

„Ali sam odrasla na ovom našem komadu Balkana gdje su granice prečesto crtane lenjirima politike, dok život za njih nikada nije mario. Odrastali smo uz isti ritam, isti mentalitet i iste pjesme.“

Sport kao ogledalo društva

 

U završnom dijelu teksta Božović sport opisuje kao prostor koji ujedinjuje ljude bez obzira na podjele, naglašavajući da utakmice često imaju značenje koje nadilazi sam rezultat.

 

„Dovoljno da znam da sport nikada nije bio samo igra. On je ogledalo onoga što jesmo. A ja bih večeras željela da u tom ogledalu vidimo ono najbolje u nama – malo više dobrog komšiluka, malo manje predrasuda i mnogo više razloga da zapjevamo zajedno.“

 

Dodaje i da će večerašnji meč posmatrati kroz emociju, a ne kroz statistiku, ističući važnost zajedničkog doživljaja sporta u regionu.

 

Cijeli tekst Božović pročitajte u nastavku:

Svjetsko prvenstvo. Velika, prelomna noć. Večeras igra Bosna i Hercegovina. I već unaprijed znam šta će salonski cinici reći kad čuju da sam sjela da pišem o tome. “Od kad ona piše o fudbalu?” Ili ono dobro poznato, duboko ukorijenjeno balkansko podmetanje: “Žene gledaju utakmice samo kad su igrači lijepi“, piše crnogorska novinarka Jelena Božović za Gracija.me.

Nevjerovatno je da je i u 2026. godini mnogima lakše da povjeruju da žena do detalja razumije geopolitiku, ekonomske krize ili sudske procese, nego da zna šta znači visoki presing, zašto je pukla odbrana ili zašto je jedan gol mnogo više od suve statistike. Kao da je strast prema sportu muški monopol, ustavom zagarantovan i upisan u genetski kod.

 

A nije.

 

Žene gledaju sport. Žene žive sport. Navijaju, analiziraju, nerviraju se, pamte utakmice i plaču kad reprezentacija gubi. Zato, poštedite nas jeftinih fora. Znamo i mi odlično ko je večeras na terenu, a ko pored njega.

I nemojte mi zamjeriti što o njima neću govoriti kroz suve šablone, procente i taktičke formacije. Vi muškarci biste to opisali drugačije. Ali ja na toj klupi vidim Sergeja Barbareza i za mene je to pjesnička energija vođe koji je došao kući da vrati vjeru u ponos i zajedništvo. To je čista, ogoljena emocija.

Isto tako, vi muškarci biste za Seada Kolašinca vjerovatno rekli nešto sasvim drugo, analitički, kroz duele i kilometre. A ja kažem da je to neustrašivi balkanski prkos, karakter i borbenost do posljednjeg daha.

I upravo kroz tu emociju, kroz tu čistu strast koja briše sve statistike, ja posmatram ovaj meč, jer mi je večerašnja utakmica važna. Iz više razloga.

 

Ne zato što sam Bosanka. Nisam. Ponosna sam Crnogorka.

-

Ali sam odrasla na ovom našem komadu Balkana gdje su granice prečesto crtane lenjirima politike, dok život za njih nikada nije mario. Odrastali smo uz isti ritam, isti mentalitet i iste pjesme.

Zato znam da će se večeras na tribinama i pred ekranom pjevati – “Poljem se širi, miris ljiljana” , svi ćemo se naježiti, a neko će u povratku kući, sretan ili sjetan, nastaviti – “miriše cvijeće, k’o moja dragana”…

Neko će se, gledajući momke u plavo-žutim dresovima, sjetiti vikenda u Sarajevu, ćevapa na Baščaršiji, ljetovanja u Neumu, prijatelja iz Tuzle, rođaka iz Mostara ili kolege iz Banjaluke.

I svi ćemo, bar na tih devedeset minuta, u tom ekranu prepoznati nešto svoje.

To je ono što sport radi bolje, čistije i poštenije od svake politike. Podsjeti nas da smo preblizu da bismo se pravili strancima.

Utakmice su čudna, magična stvar. Devedeset minuta, jedna lopta i tribine. A u tom komadu vremena stane toliko sabijene emocije koja, kad proključa, jednim potezom izbriše godine tišine, vještačkih distanci i nametnutih podjela.

Iz Crne Gore će večeras rijeka ljudi navijati za Bosnu i Hercegovinu. Ne zato što moraju. Ne zbog političke korektnosti, protokola ili nekakvog duga. Već prosto zato što su nam komšije. Zato što je ljudski i lijepo radovati se kad neko tvoj, pokaže svijetu da može.

Dok nas dresiraju da se mrzimo, izolujemo i sumnjamo jedni u druge, sport uradi suprotno. On postane najbrža prečica do ljubavi i mira. Pokaže nam da imamo kapacitet da se iskreno radujemo tuđoj sreći… Da umijemo da pustimo suzu zbog tuđeg gola, prepoznajući u njemu zajednički trijumf.

 

Večeras, zato, neću brojati golove i šanse. Gledaću tribine. Gledaću lica. Gledaću zastave.

Gledaću djecu koja ne znaju naše istorijske krugove pakla, podjele i stare svađe, ali nepogrešivo osjećaju one žmarke u stomaku kad cijeli stadion grmi u istom ritmu.

 

Možda je baš to lekcija koju nam sport uporno, iz prvenstva u prvenstvo, ponavlja, a mi je slabo učimo. Mi biramo kako ćemo gledati komšije – preko visoke ograde sa sumnjom, ili otvorenog srca, navijajući za njih kao za sebe.

Večeras rezultat na semaforu neće biti jedino mjerilo. Najvažnije je da smo se, makar na jedno veče, sjetili da dijelimo i istu dušu, smijemo se istim forama, pjevamo iste pjesme i proživljavamo istu vrstu iskonske radosti.

A ako me nakon utakmice opet neko pita šta jedna žena zna o sportu, imaću spreman, jednostavan odgovor:

Dovoljno da znam da sport nikada nije bio samo igra. On je ogledalo onoga što jesmo. A ja bih večeras željela da u tom ogledalu vidimo ono najbolje u nama – malo više dobrog komšiluka, malo manje predrasuda i mnogo više razloga da zapjevamo zajedno.

I idemooo, raja: A male laste s juga dolaze ko da vam ljubav našu donoseee, na ovom svijetu mi bližih nemamo! Miriše region, miriše na BiH.

Srećno, komšije!