Dok ispraćamo još jednu kalendarsku godinu, sumirajući političke i društvene procese u zemlji koja se vječito nalazi „na prekretnici“, narodna poslovica kaže: pametnom i išaret dosta.
I zaista, nije potrebno listati stotine stranica izvještaja međunarodnih delegacija niti analizirati isprazna saopćenja političkih partija da bi se shvatilo gdje smo danas. Dovoljno je pogledati u zidove. Dva svježa murala, jedan u Sarajevu, drugi u Banjoj Luci, iscrtana u smiraj decembra, govore o dva nepomirljiva svijeta jasnije od bilo koje političke debate.
U sarajevskoj Radićevoj ulici ovih je dana „zasvijetlio“ Davorin Popović. Legendarni Pimpek, pjevač i dobri duh grada, dobio je grandiozan mural koji nije samo estetski dodatak fasadi, već podsjetnik na vrijeme kada je mjerilo vrijednosti bila umjetnost i ljudska širina.
Stihovi legendarne pjesme Indexa "Da sam ja netko" koji krase zid, poput: "Svim majkama bih izbrisao bore, učinio da očevi ih vole..." ...nisu samo nostalgija već kontrast mraku koji nas okružuje.
Davorin, koji je 2001. godine otišao u legendu i čije tijelo počiva u Aleji velikana na groblju Bare, ostao je simbol onoga što Sarajevo želi biti: grad kulture, solidarnosti i univerzalnih vrijednosti. Mural je poruka nade da „neko“ ipak može izbrisati bore s lica društva.
Banja Luka: Slavljenje mraka
S druge strane, uz obale Vrbasa, u banjalučkom naselju Nova Varoš, ispisana je potpuno drugačija, sramotna poruka. Na fasadi jedne stambene zgrade osvanuo je lik Slavka Aleksića, nedavno preminulog četničkog vojvode.
Dok Sarajevo slavi čovjeka koji je spajao ljude muzikom, u Banjoj Luci se veliča komandant Novosarajevskog četničkog odreda, čovjek čije se ime vezuje za najmračnije dane opsade Sarajeva i teror nad civilima Grbavice.
Na muralu stoji potpis "L 87", što se direktno vezuje za navijačku grupu "Lešinari". Činjenica da se lik čovjeka koji simbolizuje ratnu destrukciju postavlja kao uzor na fasadu gdje žive porodice, djeca i mladi, poražavajuća je dijagnoza stanja duha u manjem bh. entitetu. Aleksiću su tamo u čast postavili mural koji predstavlja presudu čitavom društvu koje dopušta da mu heroji budu oni koji su sijali strah.
Ova dva primjera nisu slučajnost, već dijagnoza.
Dakle, Sarajevo godinu završava pogledom u budućnost kroz prizmu najbolje prošlosti, birajući umjetnika. Banja Luka (ili barem oni koji su u njoj najglasniji) završava godinu ukopavanjem u rovove prošlosti, birajući paravojnog komandanta.
Dok se jedni bave brisanjem majčinskih bora kroz stihove, drugi nanovo crtaju linije razdvajanja kroz likove onih koji su te bore i uzrokovali. Ako "jedan i jedan" daju dva, onda je računica na kraju ove godine jasna: jaz između onoga što slavimo nije samo politički, on je duboko moralni i civilizacijski.
Na kraju, vratimo se na onu narodnu s početka: Pametnom i išaret dosta. Pitanje je samo imamo li više snage da gledamo u te išarete ili ćemo dopustiti da nas mrak s banjalučkih fasada proguta prije nego što stignemo do onog svijeta u kojem bi "neko" konačno mogao popraviti stvari.
