Zdravstveni sistem Kantona Sarajevo, a sudeći i po svjedočenju prof. dr. Sebije Izetbegović, i šire, na izdisaju je. Jučerašnje informacije koje je iznijela bivša direktorica KCUS-a izazivaju opravdanu zabrinutost, ali i gnjev građana koji, prema njenim riječima, uskoro neće imati gdje ni kako da se liječe – osim ako ne budu imali dovoljno novca.
„Ko ne bude imao para, neće imati gdje da se liječi“, poručila je Izetbegović, dramatično ukazujući na urušavanje javnog zdravstva koje više ne uspijeva da zadovolji ni osnovne potrebe najugroženijih – novorođenčadi i onkoloških pacijenata.
Najalarmantnija vijest jučerašnjeg dana stigla je s Klinike za pedijatriju KCUS Jezero – Neonatalna intenzivna njega, gdje je u jutarnjim satima inspekcija izvršila iznenadnu kontrolu. Uzimani su brisevi s uniformi osoblja, ruku, površina, aparata – sve zbog sumnje na horizontalno širenje infekcija među novorođenčadi. Sama činjenica da postoji takva sumnja dovoljna je da se sistem upali u crveno.
Situacija ide i dalje od pukih sumnji. Prema navodima Izetbegović, u ustanovi nema osnovnih medicinskih sredstava. Nedostaje Prostaglandina, lijeka koji može spasiti život djeteta sa srčanom manom. Nema ni osnovnog potrošnog materijala: sterilne i obične gaze, celštofa, ubrusa, sapuna, dezinficijensa. Nedostaje čistih pelena, naročito vikendom, kada se – kako tvrdi – novorođenčad ostavlja u istim pelenama satima. Ovo nije više pitanje lošeg menadžmenta. Ovo je humanitarna kriza.
Roditelji, u međuvremenu, hodaju apotekama da bi sami nabavili antibiotike u sirupu za svoju djecu. Nema Tobrex kapi, nestaju citostatici za liječenje raka. Biopsije bubrega više se ne rade jer v.d. direktorica nije potpisala ugovor s laboratorijom u Zagrebu.
A krug KCUS-a – nekada simbol zdravstva, danas izgleda kao zapušteni gradski deponij. Smeće danima nije odvezeno, kontejneri pretrpani, a prizemlje DIP-a liči na autobusku stanicu – s 50-ak ljudi koji u hodniku čekaju na vađenje krvi.
Jedna čitateljka koja se obratila redakciji opisuje scenu u kojoj nervozne medicinske sestre u skučenim prostorijama pokušavaju održati sistem živim, dok one druge – kako tvrdi – sjede na spratu i piju kafu. Slika koju opisuje podsjeća na godine prije dolaska Sebije Izetbegović na čelo KCUS-a, za vrijeme čijeg mandata – ističu brojni građani – ovakve gužve i haos nisu bili svakodnevnica.
No, iznesene tvrdnje otvaraju i nova pitanja: ko je odgovoran za situaciju u kojoj djeca ostaju bez lijekova, a pacijenti bez dijagnostike?
Bilo kako bilo, odgovori su hitno potrebni. Ne za političke obračune, već za živote pacijenata. Jer kad bolnice ostanu bez lijekova, bez doktora i bez empatije – više nije riječ o zdravstvenoj krizi. Riječ je o porazu države.
I pitanje je – koliko još možemo ovako?
