Međutim, posljednji događaji, uključujući njegov dolazak u Zvornik pod zaštitom Specijalne antiterorističke jedinice (SAJ) MUP-a RS, govore drugačiju priču. Ovih dana smo ga slušali kako se ne boji pravosudnih i sigurnosnih institucija države koju zakonski predstavlja. No, da je to zaista tako, teško je povjerovati s obzirom na posljednji slučaj, kada je, okružen elitnim policajcima i helikopterom, boravio u Zvorniku.
Zašto bi, ako je sve u redu i siguran u svoju političku moć, predsjednik RS-a, kao i ostali visoki dužnosnici njegove administracije, bili pod zaštitom specijalizirane jedinice? Ova scenografija, s naružanim policajcima, dužim cijevima i borbenim vozilima, zapravo je jasna poruka: "Dodik se, ipak, boji."
Bivši policijski istražitelj Dragan Mioković, komentirajući ovu situaciju, rekao je da je Dodik sebe doveo do toga da mora imati oružanu zaštitu dok se kreće vlastitim teritorijem. Prema Miokoviću, ovo je direktna posljedica politike koju je Dodik vodio – politike koja je samo provocirala daljnje eskalacije i razdore unutar države, kao i države same prema njemu. Čini se da “baja iz Laktaša” nije samo stvorio podjele, već je došao do faze gdje se mora fizički štititi, jer njegove političke odluke nisu bezopasne, niti ostaju bez reakcija.
U Zvorniku, na granici sa Srbijom, gdje je boravio, Dodik je, uz sve policijsko osiguranje, ponovo izložio svoju nepopustljivost. Ovaj potez može se vidjeti kao poruka, ili možda pokušaj izbjegavanja pravde i odgovornosti. Nisu to samo fizičke prepreke – ovo je, na neki način, mentalna barijera prema državi čiji je državljanin. Ipak, kako kaže Mioković, ovakva sigurnosna situacija ne može trajati vječno. To je samo pitanje vremena kada će Dodik morati odgovarati za svoje postupke pred pravdom, jer nijedna politička pozicija nije vječna, a ni zaštita koju danas uživa.
I dok se situacija u RS-u uspinje do novih visina političkog sukoba, Dodik je, s namjerom da pokaže svoju moć i ravnodušnost prema svemu što se događa, u društvu svojih najbližih saradnika, Željke Cvijanović, Radovana Viškovića i Nenada Stevandića, uživao u ljetnoj bašti u Banjoj Luci. Iako veći dio danas okupljenog društva cijela Bosna i Hercegovina traži zbog brojnih optužbi, nasmijana trojka je odlučila ignorirati sve političke pritiske i jednostavno uživati u kafi. Ovaj čin, koji je uz fotografije objavljene u medijima, može se interpretirati kao poruka: „Mi smo iznad svega.“
No, sve ovo ostavlja prostor za razmišljanje. Dok Dodik i njegovi saradnici osvajaju medijske naslove svojom nebrigom za zakon, u isto vrijeme Dodikov koalicioni partner Nenad Nešić, bivši ministar sigurnosti, postaje svjestan koliko u stvarnosti ovisi o sigurnosnoj političkoj igri koju je godinama vodio.
Danas Nešić, a sutra će to biti i Dodik, i Višković, i Stevandić, suočio s bh. pravosuđem, odjednom je postao svjestan nečega što do tada možda nije u potpunosti razumio – snaga koju je godinama vjerovao da ima, zapravo je bila tek iluzija. Suočeni sa sudbinom koja ne može biti izbjegnuta, Nešić je pred sudijama morao pokazati ranjivost.
Plač pred sudom, kojeg je izazvalo pitanje njegove slobode, zorno pokazuje kontrast između političkog imidža kojeg je gradio i stvarne situacije u kojoj se našao. U prošlim vremenima, Nešić je često govorio o tome koliko poštuje pravosuđe, govorio o važnosti vladavine prava i pozivao na jačanje institucija. U tom trenutku, svi oni politički pozivi na poštovanje zakona zvučali su prazno, jer pred sudom, Nešić je bio samo običan čovjek, suočen sa svojim postupcima i posljedicama koje iz njih proizlaze.
Slično Nešiću, Milorad Dodik se nalazi u sličnom, ako ne i gorem, položaju. Iako još uvijek koristi sve političke resurse da izbjegne odgovornost pred pravosudnim institucijama, svaki dan gubi podršku onih koji su do jučer stajali iza njega. Dok se smanjuje broj njegovih saveznika, Dodik postepeno postaje sve manje siguran u vlastitu moć. Da je ranije vjerovao da će uvijek imati imunitet i da će moći manipulirati situacijom, sada je jasno da su ti dani prošli.
Na kraju, može se postaviti pitanje: koliko su dugoročno održivi političari poput Dodika i sličnih, koji se oslanjaju na nepravdu i manipulaciju institucijama? Svaka njihova akcija kojom pokušavaju izgraditi svoj politički utjecaj na osnovu nespoštovanja zakona i normi, samo produbljuje njihovu izolaciju od šire društvene zajednice. I dok su se godinama osjećali sigurnima u svoje političke strategije, sada, suočeni sa posljedicama svojih djela, postaju svjesni da njihove igre imaju svoj kraj.
Dodik se danas može smatrati političkim figurama koje na sve načine pokušavaju osigurati vlastitu sigurnost i zaštitu, ali samo je pitanje vremena kada će doći tamo gdje trebaju, jer stvarna moć nije u helikopterima i specijalnim jedinicama, već u sposobnosti da se odgovori na pravdu i odgovornost pred zakonodavnim tijelima.
Kada Dodik bude suočen sa svojim postupcima, neće moći pobjeći iz okvira istog pravnog sistema kojeg sada izbjegava. I njemu će jednog dana doći dan kada "baja iz Laktaša" više neće moći tako sigurno koračati pred licem pravde, ma koliko se trudio ignorirati sve što dolazi iz institucija Bosne i Hercegovine.
