No, iza suhoparnih izvještaja, demantija i birokratskog prebacivanja odgovornosti, ostaju stvarne ljudske sudbine. Sinoć su se kući vratile dvije bebe koje su iz KCUS-a, gdje su rođene u januaru, prije 15-ak dana izmještene na liječenje u Tursku zbog teškog gnojnog meningitisa i ventrikulitisa – infekcija koje su, prema tvrdnjama roditelja, posljedica interhospitalne infekcije nastale odmah nakon poroda.
Roditelji ne štede riječi: infekcija je nastala u porodilištu, a odgovornost, kažu, leži upravo na higijenskim i sanitarnim uslovima u sarajevskoj bolnici. Da tragedija bude veća, sve bi možda bilo spriječeno da je v.d. direktorice KCUS-a, prof. dr. Hajrija Maksić, odobrila nabavku osnovnog medicinskog instrumenta – endoskopa, uređaja koji se u normalno uređenim zdravstvenim sistemima podrazumijeva.
Bez njega, liječenje je bilo ograničeno, a bebe su poslane na dug i neizvjestan put u Tursku – gdje je, prema pisanju Faktora, uslijedio novi šok: turski ljekari navodno su roditeljima saopštili kako ne mogu vjerovati da je crijevna bakterija uspjela dospjeti do mozga. Dodali su i da su bebe dovezene "u zapuštenom stanju".
KCUS je ranije demantovao tvrdnje o interhospitalnoj infekciji, ali odbijanje da se prizna mogućnost propusta, uz istovremeno odbijanje nužne nabavke opreme, samo dodatno produbljuje sumnju u sistem koji bi trebao biti prva linija zaštite života.
Ko je kriv što su dvije novorođene bebe morale biti transportovane hiljadama kilometara daleko da bi im se spasili životi? Ko snosi odgovornost za moguća oštećenja koja će nositi čitav život?
U zemlji gdje se direktorske funkcije dijele političkom podobnošću, a ljekari iz javnih ustanova masovno odlaze u privatni sektor ili inostranstvo, KCUS postaje ogledalo potpunog kolapsa javnog zdravstva. Nema opreme, nema odgovornosti, nema brige. Postoje samo saopštenja.
Od zaboravljenih aparata do zaboravljenih beba
U čitavoj priči posebno boli činjenica da je sve moglo biti drugačije – da su djeca liječena kako treba, tamo gdje su rođena. Umjesto toga, roditelji su prolazili kroz administrativni pakao, potpunu emotivnu neizvjesnost, i konačno, putovanje preko granica – ne zato što je sistem učinio sve, već zato što nije učinio ništa.
KCUS, institucija koja bi trebala biti medicinski ponos države, sve više postaje simbol sistemske zapuštenosti. U njenim zidovima ostaju priče o nedostatku lijekova, kadra, higijene – i na kraju, empatije.
Jer kada novorođene bebe postanu samo „slučaj“ u gomili demantija, saopštenja i zakasnelih reakcija – tada nije problem samo u jednom odjeljenju. Problem je u sistemu koji život pretvara u statistiku, a odgovornost prepušta zaboravu.
I zato pitanje više nije samo – ‘Ko je kriv?’, Već: ‘Koliko još djece mora biti poslano izvan BiH da bi se ovdje stvari promijenile?’.
