edan od najvećih i najcjenjenijih živućih bosanskohercegovačkih intelektualaca, svjetski priznati arabista, dobitnik UNESCO-ove nagrade te prevodilac Kur'ana Časnog i jednog od najljepših djela svjetske književnosti, „1001 noć“, akademik Esad Duraković gostovao je u današnjem izdanju Hayat Podcasta.
Tokom ovog inspirativnog i izuzetno edukativnog razgovora govorili smo o njegovoj akademskoj i naučnoj karijeri, Bosni i Hercegovini i njenom značaju kao svjetskoj metafori i historijskoj činjenici, položaju i ulozi intelektualaca u savremenom svijetu, pitanjima identiteta, ali i brojnim drugim temama koje zahtijevaju ozbiljno promišljanje i onu vrstu mudrosti koju je akademik Duraković nesebično podijelio s našim gledaocima.
Razgovor smo započeli pitanjem kako je u trenutku ispunjenom ponosom i zadovoljstvom zbog rezultata i atmosfere koje su nam tokom boravka na Svjetskom prvenstvu u fudbalu podarili reprezentativci naše domovine:
Dobro se osjećam u vremenima koja nsu baš dobra,ali se nadam da će biti bolja i moramo uložiti sve od sebe da ih popravimo, da budu bolja.Mi ruku na srce još uvijek u Bosni i Hercegovini imamo zapravo vrlo jake centrifugalne sire, kako i ja znamem. Dakle, sile koje su u osnovi destruktivne, jer Bosna i Hercegovina je još uvijek žrtva, da, žrtva ili cilj, plijen međunarodne agresije susjednih zemada itd. Međutim, ona opstaje svih ovih godina od 90tih do danas, uprkos krajanja negativnim kontaksima. Ja govorim zbog toga što je Bosna i Hercegovina više od države. Ja to stalno naglašavam. Bosna i Hercegovina je zemlja. Ona je jedna vrsta amalgama multikulturalnosti, multireligijskih zajednica koje ovdje žive stoljećima zajedno i ona je zapravo bazično bremenita pozitivitetom. Ovo sve što se događa na svjetskom provjestu, naprimjer pobjeda nad Katorom je, kako bih kazao, naprosto dalo nama krila svim patriotima i ona je jedna vrsta svjedočanstva. Ta pobjeda pa i utakmica sa Kanadom je dokaz zapravo koliko imamo ipak pozitivnih potencijala i emocijski, emocijonalni i drugi. Mi kao navijači, gradovci i ekipa, dakle bosanska reprezentacija.
U ovom času, premda se radi samo o futbalu, u ovom času to je izuzetno važno. To nam daje poticaje, to nam daje motiv da istrajemo na očuvanju Bosne.
Dakle ti mladi ljudi ima tamo dječaka malte ne, onaj golgeter od 19 godina, mislim to je čudo od ljudi, dakle vidi neku potencijalnu snagu u budućnosti. I ono što bih želio naglasiti, u toj reprezentaciji koja postiže snažne, sjajne rezultate, imate i Srba, i Hrvata, i Bošnjaka, i svi drugi.
Dakle to je Bosna, ona je nukleus pozitiviteta i ona u svakom pogledu može biti primjer, uzor i Americi i Evropi u pogledu multikulturalnosti i tih pozitivnih snaga. Ona je dugo izložena nasrtajima negativnim, ali ja se zaista nadam da će ona, ako bog da, opstati i izdržati sve to, s ponosom i optimizmom akademik Duraković govori o budućnosti Bosne i Hercegovine, podsjećajući da njena snaga i potencijal dolaze do izražaja u trenucima zajedništva i uspjeha.
Tokom predstavljanja akademika naglašeno je kako je gotovo svaka godina njegovog života bila ispunjena predanim radom i konkretnim rezultatima, na čemu se, kako ističe, iskreno zahvaljuje dragom Bogu.
Hvala vam na tom zapažanju koje je istinito, realno, ali neprosto to je pitanje, verovatno, i pitanje karaktera. To je bogom dana neka energija, ja to imam običaj reći često i dan-danas, o ovim poznijim godinama, u ovom predakšamskom životnom dobu, kako ga ja zovem, da nikad nisam u leru, vozačkim žargonom rečeno, i nikad ne vozim u rikverc. Ako treba nazad, ja ću napraviti krug, figurativno rečeno, naravno. Dakle, Bog mi je dao snagu, ja sam Bogu zahvalan na tome, dao mi je i snagu, nadam se i nešto pameti, dao mi je taj platonovski eros u svistu kreacije, inovativnosti i tako dalje. I mislim da, ako dopustite, kad se osvrznem na pređenu životnu stazu koja je bila vrletna, povremeno nizbrdica, bilo je puno uzbrdica, povremeno je kroklizavanje i tako dalje, volim govoriti o figurama, mislim da mogu biti zadovoljani i da mogu pred Boga staci svijeta obrazati, nadam se.
Moram priznati da sam bio malo eksentričan u svom djetinjstvu, ali je moj san od tih ranih dječačkih dana bio je da budem jednog dana književnik. To je apsolutno bio moj prioritet. I zato sam jako čitao, volio sam knjigu. Moj vaspitač, Muhamed Efendija Radončić, je zapazio to i dao mi je tu privilegiju da ja budem bibliotekar, da vodim biblioteku, da izdajem knjige itd. Moji roditelji, Hasan i Zahida, bili su vrlo religiozni ljudi. Njihov cilj je bio osnovni kao vrlo religioznih ljudi, da ja završim medresu, da budem imam, hodža, jer to je bilo nešto golevo u to vrijeme. Danas, kad pogledam unazad, ne kajem se što ih nisam poslušao, jer sam ostao ono što su oni željeli, ali zapravo sam zastao na pola puta. Tek nakon odlaska na studiji, ja sam, kako bi kazao, stupio, ako smijem reći, u neki novi univerzum. I mogu vam reći, ne znam koliko je to zanimljivo, ja sam arabist, profesor arabske jezike i književnosti, dobitnik UNESCO-ve nagrade za doprinose arabskoj kulturi, ali gotovo paradoksalmo u tim godinama nisam volio arapski. Ali, to je bila odluka Allaha dž.š. i akcija mog meleka koji me pravi čitav moj život, emotivno govori akademik Duraković o svom djetinjstvu i odluci o svom životnom pozivu.
Ne propustite pogledati cijeli razgovor kako biste saznali brojne zanimljive detalje iz bogate biografije akademika Esada Durakovića te čuli istinske mudrosti i britke misli jednog od najvećih živućih bošnjačkih i bosanskohercegovačkih intelektualaca.