Veliki uspjeh ostvarili su pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine, koji su u gotovo nemogućim okolnostima branili državu i njen opstanak.
U miru su pobjede nastavili ostvarivati naši ljekari, koji su svojim znanjem spašavali živote i stjecali ugled širom svijeta. Naši naučnici, među kojima je i naš današnji gost, neprekidno osvajaju međunarodna priznanja, prenose znanje na nove generacije i ostavljaju trajna dobra. Privrednici grade uspješne kompanije uprkos brojnim preprekama, a sportisti pod zastavom Bosne i Hercegovine ostvaruju rezultate na najvećim svjetskim pozornicama.
Pa ipak, kao da se u javnom prostoru mnogo više govori o našim slabostima nego o našim uspjesima. Kao da nam se uporno nameće uvjerenje da smo premali, preslabi i previše podijeljeni da bismo vjerovali u vlastite mogućnosti.
U vremenu kada se vode rasprave o izboru visokog predstavnika i kada se često govori o tome šta drugi misle o Bosni i Hercegovini, postavlja se jedno možda još važnije pitanje: šta mi mislimo o sebi? Kako izgraditi pobjednički mentalitet u društvu koje je godinama opterećeno narativima izvana, nepovjerenjem i stalnim sumnjama u vlastite kapacitete?
O tome danas razgovaramo s akademikom Esadom Durakovićem, uvaženim i svjetski priznatim arabistom, profesorom i društveno angažiranim intelektualcem:
Moram reći da sam se u vašoj najavi fokusirao na jednu izuzetno važnu stvar, a to je da smo mi dokazali u historiji, pa i u posljednjem ratu, da možemo. Bosna i Hercegovina je, na izvjestan način, čudo, ako smijem tako reći. Ja često koristim sintagmu: Bosna je zapravo više od države. Država je administrativno-politička jedinica, a Bosna je zemlja. To je mnogo više od države. Ona ima izuzetnu unutarnju snagu, amalgamski temelj, povijesna iskustva koja baštini i koja joj daju snagu.
Ovo možda zvuči kao fraza, ali nije, jer se kroz historiju dokazalo da Bosna i Hercegovina opstaje uprkos svim nasrtajima na nju. U posljednjem ratu napale su je sve tri susjedne zemlje, i uz to joj je međunarodna zajednica nametnula embargo za nabavku oružja. Dakle, međunarodna zajednica joj je zabranila da se brani. Uprkos svemu tome, Bosna i Hercegovina se odbranila i sačuvala.
Dakle, Bosna i Hercegovina ima nešto – možda će mi neko zamjeriti – gotovo metafizičko u sebi. Ona je čudo - zbog toga što je zemlja ne samo država, što ima mnogo tekija i mnogo vakufa. Bosna je, za mene, paradigma internacionalizma i kosmopolitizma, čak i u ovo i ovakvo današnje vrijeme. Bosna je i jedna vrsta zaloga budućnosti, i to je platforma na kojoj trebamo graditi otpor nasrtajima koji se na nju još uvijek vrše, inspirativno i afirmativno o našoj domovini govori akademik Duraković, koji također ističe da moramo biti samokritični kako bismo bili jači i spremni da je branimo na pravi način:
Ne smijemo se zavaravati ovim što sam upravo kazao. Moramo vidjeti gdje su nam slabe tačke, moramo biti samokritični i spremni na introspekciju, moramo znati gledati u sebe. Moramo dakle, analizirati sami sebe kako bismo vidjeli šta možemo učiniti i otkloniti prijetnje koje su se nadvile nad Bosnu i Hercegovinu, jer je njena budućnost još uvijek neizvjesna.
Ne smijemo zaboraviti – za države se uvijek moralo izboriti, na ovaj ili onaj način. Ne mislim da nemamo samopouzdanja, nego nas je obuzela jedna vrsta apatije i ravnodušnosti koju moramo otklanjati – vi u medijima, mi u akademskoj zajednici i društvo u cjelini. Moramo biti borbeniji, ne nasilni, nego borbeniji, odlučniji u odbrani svoje domovine, naglašava akademik Duraković.
Potom ukazuje i na, kako kaže, posebno perfidan odnos međunarodne zajednice prema situaciji u kojoj se danas nalazi naša domovina:
Postoji i jedno suštinsko pitanje koje nam se stalno nameće – i ovdje u Bosni i Hercegovini, ali i u inozemstvu. Neprestano nam serviraju narativ da je sve do nas. Ima mnogo toga što jeste do nas – trebamo biti kako sam rekao, angažiraniji, oprezniji i odgovorniji. Međutim, ta floskula međunarodne zajednice da je sve do nas jeste obmana.
Međunarodna zajednica je u Daytonu konstruirala državu koja je disfunkcionalna – koja ne može ni živjeti ni umrijeti. Mi želimo da ona ide naprijed, ali su postavljeni takvi mehanizmi koji mogu blokirati sve procese. Dakle, međunarodna zajednica je saučesnik u, naglašavam tu riječ, zlostavljanju, mrcvarenju, zlopačenju Bosne i Hercegovine. Ovim se, kroz dugotrajno iscrpljivanje, pokušava doći do njenog raspada. Međutim, vjerujem da u tome neće uspjeti, optimistično poručuje profesor Duraković usprkos oštroj analizi ponašanja međunarodne zajednice prema našoj domovini.