Fudbal je, još jednom, postao način na koji Bosna noćne more pretvara u prelijepe snove. Potencijalno, ovog puta, u snove koji se ostvaruju. Ono što se dešava u Sjedinjenim Američkim Državama je čudo koje mi tjera suze radosnice na oči, a to nije bilo često tokom proteklih 35 godina koliko pišem o Bosni.
Došlo je vrijeme ne da plačemo, već da kličemo od ponosa i radosti! Došlo je vrijeme kada svi širom planete tačno znaju ko smo – konačno, i krajnje je vrijeme bilo.
Ono što se događa u SAD-u nije samo stvar afirmacije Bosne – našeg tima i naših navijača – iako jeste i to. Ne radi se ni o tome da su Bosna i Bosanci spasili fudbal od njegovog najgoreg lica – nasilja i novca – kako bi ga afirmisali u njegovom ludom, najboljem izdanju.
Radi se o tome kako je i zašto mladi i briljantni bosanski tim, uz čistu, dobronamjernu ali strastvenu radost svojih navijača, osvojio srca SAD-a i Kanade, zemalja domaćina; svaki američki prijatelj kojeg imam – a imam ih na desetine – zaljubio se u Bosnu i Bosance. Razgovarao sam i s onima koji prvenstvo gledaju iz Meksika, želeći da i oni imaju tu sreću da ih posjete svi oni koji su se potrudili biti tamo, bilo da su iz domovine ili njihovog trećeg po veličini grada, St. Louisa u američkoj saveznoj državi Missouri, ili iz cijele dijaspore.
Dijaspora je to koja je nasiljem razbijena i rasuta širom svijeta, iznevjerena od strane politike i diplomatije – i zaboravljena od mnogih. Tiho guraju naprijed, nikada ne zaboravljajući, ali radeći ono što se mora raditi iz dana u dan, naporno radeći da plate račune, pokriju hipoteku ili kiriju, nahrane djecu. Imigrantska priča o teškom radu.
Svjetska zajednica, do sada gotovo zaboravljena: Bosna je odjednom svima omiljena zemlja. Hvala Barbarezovim momcima, Zmajevima; hvala ikoni i vođi tima, neustrašivom Edinu Džeki; hvala svakom od ta 26 igrača, od kojih su neki tek izašli iz školskih klupa. Hvala svima na stadionu i ispred velikih ekrana širom zemlje. I hvala jednoj luckastoj pjesmi o odlasku u Ameriku, koja je sada prilagođena: prijatelj mi priča da u jednom baru u Las Vegasu stalni gosti pjevaju: „I am from America / Take me to Bosnia!”
Prije 14 godina napisao sam najčitaniji članak u svojoj dosadašnjoj karijeri, koja je, s razlogom ili bez njega, dobrim dijelom bila oblikovana Bosnom. Tekst koji je prvo retvitao Edin Džeko, a potom i Gary Lineker, zaštitno lice engleskog fudbala, bio je o reprezentaciji koja se plasirala na Svjetsko prvenstvo u Brazilu – hvalospjev Džeki kao nacionalnom idolu, ali i više od toga.
Bio je to tekst o tome kako je stvarni fudbalski teren bio jedini funkcionalni multietnički organizam u zemlji. Kako sam tada napisao, uprkos čitavoj farsi bosanske politike – pa čak i one u fudbalskom savezu: „Ne može biti etničkog veta na pas iz odbrane koji Hrvat Toni Šunjić uputi kapitenu i veznjaku Zvjezdanu Misimoviću, bosanskom Srbinu, a ovaj superzvijezdi i napadaču Džeki, Bošnjaku. Asmir Selimović, koji je preživio Srebrenicu, to dobro opisuje: 'Teren je mjesto gdje se Bosna zapravo ostvaruje. To je onaj jedini tračak nade koji pokazuje ko smo mi zaista. Cijelo to s*anje ne možeš iznijeti na fudbalski teren. Zbog nas', kaže on, 'reprezentacija je Bosna. Tako bi Bosna trebala izgledati, sva tri naroda zajedno'“.
Radi se i o nečem drugom. O tome koliko ovo znači, s obzirom na strašnu historiju koju svi znamo i dijelimo. Da podsjetim na taj tekst: „Bosanski napadač Vedad Ibišević odrastao je kao izbjeglica u St. Louisu. Igra za Štutgart, a postigao je gol za Bosnu protiv Litvanije koji je reprezentaciju odveo na Svjetsko prvenstvo. 'Bio sam mali, ali ne toliko mali', kaže o ratu. Ibišević je iz Vlasenice – kao i Selimović, s kojim je igrao u St. Louisu – i bio je prisiljen pobjeći iz svog rodnog grada 1992. godine. 'Vidio sam mnogo, mnogo užasnih stvari', prisjeća se nakon treninga u Zenici. Otac i amidža su mu ubijeni, selo njegovih roditelja sravnjeno sa zemljom. Ibišević je bio među onim sretnicima koji su osigurali mjesto u autobusu za Tuzlu, na teritoriju pod kontrolom Armije BiH, a posljednji dio puta morali su prepješačiti, prolazeći pored leševa razbacanih duž puta. 'Ljudi iz drugih zemalja to ne razumiju', nastavlja on. 'Za njih je to samo još jedna fudbalska utakmica, a gol koji sam postigao – samo gol. Ali to nije samo gol. Mislim da ljudi koji me poznaju i koji poznaju članove moje porodice imaju isti osjećaj: To nije samo gol. To je mnogo više od toga. To je čitava priča'“.
Svi znamo da je to „čitava priča”. I sada je ponovo tako, osim što smo ovog puta sa novom generacijom. Uzmimo za primjer Kerima Alajbegovića, koji je postigao gol protiv Katara nakon što je gol iz penala, hladan kao špricer, dao najboljem golmanu na svijetu, Italijanu Gianluigiju Donnarummi, i doveo nas tu gdje smo sada. On još nije bio ni rođen kada sam prvi put gledao Edina Džeku kako igra i daje gol za Bosnu, na stadionu Koševo u sparnoj ljetnoj noći protiv Turske 2007. godine.
Ne mogu dva puta pisati istu priču, pa sam zamolio studente novinarstva i druge da napišu neku vrstu „drugog dijela“, odnosno nastavak. Intervjuišite Barbareza, Alajbegovića i Esmira Bajraktarevića, „Messija iz Milwaukeeja“. Samo zamislite: Ibišević je preživio masakr nad svojom porodicom u Vlasenici. Nevjerovatni Bajraktarević je sin majke koja je pobjegla iz srebreničkog pakla. Pravo američko dijete u najljepšem smislu te riječi – rođen u Wisconsinu, ali igra za domovinu. Poput Džeke, koji je odbio češke i njemačke ponude da bi igrao za Bosnu, Bajraktarević je izabrao da predstavlja Bosnu umjesto zemlje svog rođenja – izabrao je između dvije pripadnosti. Kako sam objašnjava, sa čistim američkim akcentom s kojim je odrastao: „Tamo su mi roditelji rođeni… To je mala zemlja, tako da je to kao porodica. To je najbolji osjećaj“.
Da, Esmire: „to je čitava priča“, priča koja se odvijala prije nego što si se rodio: najveći masakr na evropskom tlu od Trećeg Reicha, koji je tvoja majka – hvala Bogu – preživjela da bi te rodila u zemlji sa čijim se timom sada suočavaš na Svjetskom prvenstvu. Malo je mogla znati, dok je bježala iz tog pakla…
Ali pretpostavljam da novinari danas više ne razmišljaju tako. Koliko mi je poznato, nastavka nije bilo, pa evo me ponovo, pokušavam da ga napišem sam, sa frustrirajuće udaljenosti od svega.
Ono što je Asmir Selimović rekao za teren, jednako je tačno i sada kao i tada. Evo nas u situaciji gdje Milorad Dodik odbija podržati reprezentaciju i poziva druge da to ne čine; ali ko postiže prvi gol na turniru, protiv Kanade? Jovo Lukić, Srbin. Ko je u toj jednačini prosvjetljenje, a ko nazadan? Pomalo drski mladi napadač rumunskog kluba Universitatea Cluj ili jadni ali moćni sektaški političar?
Tu je i ridikulozni gradonačelnik Viteza koji insistira da nema javnog praćenja utakmica Bosne na velikim ekranima, na šta njegov sugrađanin, bosanski Hrvat, odgovara na mrežama da ima dobar ekran i dovoljno mjesta u svom dvorištu za svakoga ko želi doći i navijati za momke, uključujući i sjajnog defanzivca Nikolu Katića, Hrvata. Selektoru i fudbalskoj legendi Sergeju Barbarezu otac je Srbin, a majka napola Hrvatica, napola Bošnjakinja. Savršen lider za prelijepo kohezivan bosanski tim.
Kao i 2014. godine, nakon što je apsurdno podijeljeni savez morao biti reformisan da bi Bosna bila ponovo primljena u UEFA-u i FIFA-u, reprezentacija je – kako reče Selimović – više bosanska nego što je to Bosna sama. To ponižava sektaše na svim stranama.
Ahmed Burić, jedan od najistaknutijih bosanskohercegovačkih punk-pjesnika i muzičara, između utakmica uklapa odlazak na koncert Davida Byrnea u Puli i na putu do tamo promišlja: „Nikad nisam mislio da ću reći da je fudbalska reprezentacija bolji dio društva, ali sada je to definitivno tako. U svijetu lišenom smisla, to znači puno. Možda i više nego što smo sada svjesni“.
Burić iznosi pronicljivu opasku o ljubavi prema domovini esencijalno dijasporskog tima: „Ova djeca su sinovi izbjeglica koji su prošli kroz teške živote kao prva generacija imigranata. Njihovo samopouzdanje nije narušeno korupcijom i klijentelizmom koji vladaju u njihovoj domovini, koju vole na apstraktan način. I to se odražava na fudbalskom terenu”.
Kako li je samo biti tamo. Među onima koji prate reprezentaciju je i Mubina van Veen-Isović, čiji je amidža Safet Isović – utemeljitelj sevdalinke, koja nije toliko poznavateljica same igre koliko je, jednostavno, dio bosanske baštine i bivša počasna konzulica Bosne i Hercegovine u Luksemburgu. „Već po dolasku u Toronto i Los Angeles”, priča ona s oduševljenjem, „a posebno u Seattle, osjetila se emotivna energija na ulicama i u zraku, koji se samo intenzivirao kako se utakmica približavala.
Ta energija je potom prožela i one koji su nas samo posmatrali, donoseći osjećaj zajedništva i prijateljstva ne samo među bh. navijačima već i s Amerikancima i ljudima mnogih drugih nacionalnosti. Te emocije su eksplodirale poput vulkana nakon pobjede nad Katarom. Ljudi su plakali od sreće – i ponovo rođene nade u bolje sutra, tu, pred našim očima“.
Damir Šagolj, dobitnik Pulitzerove nagrade za fotografiju i fudbalski fanatik, skuplja svoj prvi komplet Panini sličica sa sinom Leonom, usput se užurbano pripremajući za ovogodišnji festival WARM (War, Art, Reporting, Memory), ali mu je neobično što se mora fokusirati na prošle i sadašnje ratove uz toliko ushićenje svuda oko sebe u Sarajevu. Cijela ova stvar donijela je ovu prilično nevjerovatno radosnu energiju društvu koje inače radi na rezervi. Otišao sam u zgradu opštine da završim neki posao. Obično su tamo svi neraspoloženi i namrgođeni; ima jedna gospođa zbog koje uzdahneš čim se ujutro probudiš ako znaš da je taj dan moraš vidjeti. Ali sada svi nose dres ovog ili onog igrača, svi su fantastično raspoloženi, ljubazni i sretni. Većinom su prilično puniji i nose dresove koji su malo preuski, tako da je sve skupa smiješno – i zabavno.
Šagolj vidi „veliku razliku u tome što su ovo unuci rata, a ne djeca”, uglavnom rođeni u dijaspori. Za nas su rane još uvijek otvorene. Za njih postoji lakoća postojanja koju mi nemamo. Oni su manje opterećeni svime tim, svi mogu zagrliti Srbe i svi mogu zagrliti jedni druge jer su jednostavno dio jednog prelijepog tima. Da, ovo je Džekin posljednji ples, ali gledamo ove divne 18-godišnjake; tako da se radi i o budućnosti, i u tome je ljepota.
Bosna je mala zemlja, zapravo jedno selo – a jedan od najgorih aspekata genocida bila je njegova makabrična bliskost: ljudi su poznavali one koji su ih mučili, silovali i ubijali. Zmajevi na Svjetskom prvenstvu tu bliskost okreću naglavačke, prkose joj, preokreću je u nešto radosno i afirmativno. Bosna je zemlja koja šalje svoj tim na Svjetsko prvenstvo, a samo bliski prijatelji znaju igrače – tačnije, njihove babe i djedove – iz škole.
Ljudi koji su se vratili u Bosnu tokom ljeta povezuju se u dva smjera: preko velikog okeana s Amerikom putem velikih ekrana i televizije, te sa sopstvenim naslijeđem i zajednicom. Moja draga prijateljica Rejhana Hadžić vratila se u Kakanj da gleda utakmice i poslala mi je sljedeću, veličanstvenu SMS poruku prije utakmice protiv Katara, a vezano uz odličnog veznjaka Ivana Šunjića:
„Nisam sigurna jesam li ti ikada rekla, ali Šunjić je iz Kaknja. Njegov djed mi je bio nastavnik matematike, a njegov stric Jakša jedan od mojih najbližih prijatelja. Jakša je živio u Londonu, ali je nažalost preminuo; znao je fudbal kao enciklopediju. Sjedili bismo zajedno i gledali utakmice; znao je svaki statistički podatak, svaku utakmicu. Samo zamisli koliko bi sada bio ponosan. Znam da bi bio u Americi i navijao za Ivana. To je samo podsjetnik na to koliko je Kakanj jak.”
Svakako jeste, i nema sumnje da cyber-prostor na sličan način bruji od tekstova ljudi koji se sjećaju samohrane majke iz Mauritanije, Fatimate Dembélé, koja je odgajala svog sina kao imigrantkinja u trošnim predgrađima Vernona u sjeveroistočnoj Francujskoj. I to s pravom, ali ja njih ne poznajem; poznajem, međutim, nekoga kome je djed Ivana Šunjića predavao matematiku. Kakav je to samo razlog za hvalisanje?!
Ima još: „Šunjićev djed i njegova supruga su rodom iz Crne Gore, ali su život proveli u Kaknju, gdje su rođena njihova djeca Aleksandra (Šunjićeva majka) i Jakša bili rođeni. Šunjićev otac je, s druge strane, bosanski Hrvat iz Kraljeve Sutjeske, jednog od najhistorijskih mjesta u Bosni, blisko povezanog s bosanskim kraljevima i kraljicom Katarinom. Svi ovi različiti korijeni spajaju se u jednoj porodici, a potom u jednom igraču koji predstavlja Bosnu. To je ono što priču čini tako posebnom“.
Kada sam 5. augusta 1992. godine ušao u logor smrti Omarska – na dan koji mi je promijenio život i učinio me neopozivo 'Bosancem' – samo je jedna osoba progovorila u kamere ITN-a koje sam pratio, sjedeći, vidno prestrašen, uz svoju vodenastu čorbu od graha. „Ne želim lagati, ali ne smijem reći istinu“, rekao je. Često sam se pitao da li mu je ta izjava spasila ili odnijela život, sve do skupa solidarnosti koji je organizovao Paddy Ashdown 2008. godine. Unutra je ušetalo lice koje sam prepoznao: zamalo sam pao sa stolice.
Džemal Paratušić živi sa svojom porodicom u Borehamwoodu, a njegova kćerka Aldijana upravo je doletjela iz Los Angelesa u Seattle. „Spava, ali jedva čekam da je pitam sve o tome“, kaže Džemal. „Kada gledaš fudbal, zaboraviš politiku. Tako smo ponosni na našu mladu reprezentaciju; Svjetsko prvenstvo je ujedinilo Bosnu: djecu, odrasle, sve. Na kratko, fudbal spaja Bošnjake, Hrvate, Srbe i sve rođene u našoj lijepoj domovini, kao i nove generacije Bosanaca rođene širom svijeta. Ujedinjuje one koji su ostali i one koji su bili prisiljeni otići zbog rata… Da, ovo je povezano s ratom: ja sam bio jedan od onih koji su morali pobjeći iz svoje zemlje i ponovo izgraditi život u Ujedinjenom Kraljevstvu. Ali kao i mnogi drugi, nikada nisam prestao nositi Bosnu u srcu“. Džemal ne voli riječ „dijaspora“ – više voli izraz „prognanici“. „Sada se svi molimo za istu stvar”, nastavlja on: „dobar rezultat, ali mi smo uvijek uz njih, pobijedili ili izgubili“.
„Svjetsko prvenstvo je posebno emotivno za mene”, dodaje on, „jer je moja kćerka bila tamo, ponosno podržavajući bosanski tim. Vidjeti sljedeću generaciju kako s takvim ponosom prihvata svoje naslijeđe ispunjava mi srce radošću i podsjeća me da naša ljubav prema Bosni živi kroz našu djecu.
Aldijana se probudila iz popodnevnog sna nakon leta. „Nema riječi kojima bi se opisale osjećaji kada vidiš zastavu svoje zemlje na nekim od najvećih svjetskih stadiona, razvijenu pred cijelim svijetom, i stadion ispunjen plavom i žutom bojom kako pjeva 'U ovom gradu ja nemam nikoga'.
Nisam mogla biti ponosnija na našu reprezentaciju, koja je ujedinila jednu naciju kroz ljubav prema sportu. Ponosna sam što dolazim iz Bosne i Hercegovine, zemlje ljiljana. Moja djeca, rođena u Velikoj Britaniji, s ponosom se nazivaju Bosancima i ovo Svjetsko prvenstvo nam je omogućilo da nas svi vide onakvima kakvi zaista jesmo“.
Američki prijatelji mi kažu da bi se ta luckasta pjesma „I am from Bosnia“, koja se sluša po barovima širom zemlje, mogla čuti čak i među domaćim navijačima na stadionu u San Franciscu. Naravno, Amerikanci će podržati svoju reprezentaciju, kako i treba, sa strašću, kao što ćemo i mi našu. Prkoseći svim onim partibrejkerskim glupostima o tome kako je ovo „Svjetsko prvenstvo Donalda Trumpa”; i američki igrači i naši, njihovi navijači i naši, pokazaće kako su fudbal generalno, a Svjetsko prvenstvo posebno, veći nego što bi se Donald Trump ikada mogao nadati da će biti. Kako fudbal ujedinjuje ono što on pokušava, a ne uspijeva, podijeliti.
Da, postoji nešto posebno u vezi s ovom utakmicom, kao što postoji nešto posebno i u ovom trenutku. S jedne strane, veoma je tužno što moramo igrati protiv domaćina koji nas toliko vole i što neko mora izgubiti. Ali, kako kaže Džemal, „šta god da se desi, to je samo bonus“; bez obzira na rezultat, znamo da će samo prisustvo Bosne u San Franciscu biti vrhunski primjer fudbala kao metafore za ono najbolje u ljudima i u svemu što nas okružuje.
To će također biti potvrda, makar i privremeno, ujedinjene bosanske države koju predstavlja grupa inspirativnih mladih ljudi, podržana i voljena od navijača kako na stadionu, tako i širom zajednice rasute po cijelom svijetu – zajednice koja je, sasvim zasluženo, sada zauzvrat voljena i cijenjena. To je grupa mladih ljudi, njihovih navijača i njihove zajednice, koja je sasvim zasluženo osvojila srca tog svijeta.
(U znak sjećanja na Nedžada Sladića, mog bosanskog fudbalskog partnera, vojnika Prvog korpusa, pacifistu, građanina Autonomne republike Džidžikovac, velikog fana svakog dobrog fudbala, s kojim sam radio na tekstu iz 2014. godine, jedinu osobu s kojom sam mogao pogledati prvo poluvrijeme utakmice Željezničar – Tuzla na Grbavici, a onda sjesti u taksi „Samir i Emir“ da bi se gledalo drugo poluvrijeme njegovog Sarajeva na Koševu u istoj noći. Prerano i iznenada nas je napustio, ali nas sigurno posmatra iz nebeskog sportskog bara gore, na najvećem ekranu od svih, zajedno sa stricem Jakšom i mnogim drugima koji bi također trebali biti ovdje među nama smrtnicima, gledajući ovu utakmicu.)
Članak je nastao u saradnji Festivala WARM i Mediacentra Sarajevo, a prenjela ga je 'Slobodna Bosna'.