Prije tačno 30 godina, 29. septembra 1995. godine, dok su se ratne rane još liječile, jedna mlada žena po imenu Almasa Lazović, prešla je prag u zgradi sarajevske ulice Avdage Šahinagića br. 14.
Nije to bio običan korak. Bio je to ulazak u nepoznato, početak nove priče jedne 22-godišnjakinje, priču koja se zove Hayat. Toga dana Almasa je zakoračila u Hayat, a Hayat je zauvijek ušao u njeno srce. Nikada poslije toga Hayat nije izašao iz njenog srca, a ni ona iz Hayatovog. Tada je krenula jedna zajednička, posebna priča, satkana od snova, truda, rada, odricanja i bezgranične ljubavi.
Danas, tri decenije kasnije, Almasa je ponovo na početku. U prostorijama iz kojih je potekla Hayatova priča, danas ju je dočekao i generalni direktor Hayata, Elvir Švrakić. Susret dvoje ljudi koji su zajedno gradili jednu viziju, jedan san, bio je dirljiv. Švrakić je danas sa Almasom evocirao uspomene, podsjećajući nas na snagu i ljepotu lojalnosti i predanog rada.
Sjetila se Almasa kako je sve bilo prije 30 godina.
Prije tačno 30 godina prvi put sam zakoračila u Hayat televiziju. Imala sam 22 godine i želju da probam, a da li ću uspjeti - kome je to važno nakon što preživiš rat u okupiranom Sarajevu. Ljudi, meni je bilo važno. Sada, nakon toliko godina, mogu priznati i sebi i vama nisam došla da probam, došla sam da naučim i da imam zanat u rukama. Došla sam da radim i da rastem s jednom mladom televizijom za koju je moj rahmetli tata rekao "idi sine, to je naša televizija, to su dobri ljudi".
Ulazim u Avdage Šahinagića tu kultnu ulicu koju je ponajviše poslije rata proslavila upravo televizija Hayat i more mladih i odlučnih ljudi koji su baš tu ulicu voljeli srcem. Na ulazu u televiziju, zbunjena zastanem, da se ipak vratim ili da samo onako malo provirim. Mislim ja u svojoj glavi, pa hoće li me dragi Bog baš toliko počastiti? Hoće Almasa, kažem sama sebi hrabro i zakoračim u život. Tamo me dočeka direktor, miran i staložen mladi čovjek s jasnom vizijom šta će sa mnom Almasom, djevojkom koja bi na njegovu televiziju prešla s radija.
Hrabro, mislim se, baš si hrabra Almasa, ali na njegovom licu čitam drugu poruku... Njegovo lice tada kao sad govori samo jedno - ovdje si dobrodošla. I ne samo ti već svi mladi ljudi koji žele da uče i da rade. "Idi sada u redakciju tamo će uredenica Alma znati šta će dalje s tobom raditi". Zahvalim se vječitom gospodinu u mom srcu i krenem dalje. Kažem sebi, ako si preživjela prvi razgovor s direktorom, preživjet ćeš sve. Usput sretnem lica koja zavolim i volim kroz život srcem. Jedno je indirektan krivac što sam ja došla na Hayat jer ona je prva osoba s Hayata koja je od mene dobila izjavu za prilog.
To vam je ona sreća kad se odlučuje ko će dati izjavu televiziji koja dolazi na radio da napravi prilog, a direktor kaže "evo Beba će, ona će to najbolje izgovoriti". To "ona će to najbolje" kasnije postaje uobičajna praksa u mom poslu, a tako je važna rečenica u životu, zar ne? Srećem Amelu, našu profesoricu i Faruka koji me nonšalantno zagrli i kaže "hej, Elvir ti je pjesma, hajd ti prouči da preživiš Almu". Šeretski se nasmije i s cigaretom u ruci izađe iz Hayata ja ostanem da čekam da preživim Almu...
