Zehra Subašić iz Gračanice kod Prozora–Rame dane započinje i završava istom dovom – da joj svane dan u kojem će ugledati nekoga ko će joj donijeti barem komad hljeba.
Gledam odakle će mi svanuti da mi ko donese šta da pojedem. Ja se sva tresem, jutros, ustala, naložila vatru, šta da ja sebi napravim da jedem, kad nemam šta, grdna rano. Kaže, popij tabletu, popila sam, i konja bi oborilo da ne obori mene - priča nam Zehra.
Sama, među tek nekoliko kuća, kaže da za nju jedino živina zna. Vrata joj gotovo niko ne otvara niti na njih kuca. Ponekad, tek s vremena na vrijeme, iz Crvenog križa navrate, više da provjere je li živa, nego da pitaju kako živi.
Kažem ja hodži nemam drva, da mi je koje drvo i preko Općine i eto dovukli su mi. Samo mi treba dole pet metara drva izvući, ko će mi ih izvući? Da mi se ko nađe da mi ih izvuku? Da se dobri ljudi nađu da mi izvuku, ne mogu ja s kantama, niti mogu iznositi, nemam ni kolica, a ne bih ih ni mogla izvući. Grdna rano kako ću? Imam jednog Ziju koji mi plaća struju, grdna rano - ističe uplakana Zehra.
Emotivnu Zehrinu priču koju smo emitovali u emisiji "Ispuni mi želju" donosimo u videu koji je objavljen iznad teksta.