Nekada se čini da je Bosna i Hercegovina zemlja u kojoj riječi previše traju, a radost premalo. Dani se troše na beskrajne rasprave o podjelama, identitetima, granicama. A onda se, iznenada, pojavi jedna lopta i nekoliko mladića u plavom dresu – i sve to na trenutak nestane. Tako je bilo i ovoga puta. Nakon pobjeda nad Rumunijom i Velsom, a potom i velikog prolaza dalje, BiH je na nekoliko dana postala drugačija zemlja. Ne zato što su problemi nestali, nego zato što smo se podsjetili kako izgleda kada društvo diše zajedno. Sport je još jednom pokazao ono što politika godinama nije uspjela: da Bosna i Hercegovina može biti jednostavna, jasna i zajednička. Na stadionima i ulicama niko nije pitao ko je i odakle je. Niko nije brojao krvna zrnca. Gledali smo samo dresove s grbom na srcu i ljude koji su, makar na trenutak, Bosnu i Hercegovinu gurali u naručje nekog novog doba.

I zanimljivo. Kada su naši momci pobijedili, čak su i protivnici ideje jedinstvene Bosne i Hercegovine, barem na trenutak, ostali bez riječi. Neki su počeli govoriti o Bosni kao zajedničkom blagu. Voljeli bismo vjerovati da su to iskrene riječi. Ali iskustvo nas uči da su to često samo trendovi trenutka – kratki zanos dok cijela zemlja slavi. A, Bosna je umorna od stalnih pokušaja da se razbije na dijelove. Umorna od glasova koji, otvoreno ili prikriveno, nagovaraju ljude da zauvijek napuste ideju građanske države. Umorna od beskrajnih priča koje iscrpljuju njene stanovnike. Ali te večeri – Bosna nije bila umorna. Bila je budna. Vidjelo se to u svakom potezu na terenu. U svakom trku igrača koji su igrali kao da iza sebe nose ne samo reprezentativni dres nego i težinu cijele zemlje. Posebno je dirljiv bio trenutak kada je selektor Sergej Barbarez zagrlio svoje igrače onim toplim, gotovo očinskim zagrljajem. U njegovom naručju našao se mladi Esmir Bajraktarević, još uvijek dječak po godinama, ali već čovjek po odgovornosti. Dijete ne možete prevariti. A on je u tom zagrljaju izgledao kao da je pronašao nešto iskreno, ljubav prema dresu koji nosi. Možda je to prvi put da Bosna i Hercegovina ima selektora koji je sa svojim igračima toliko blizak, toliko ljudski. Oni ga vole. I to nije ljubav iz interesa. To je ljubav iz osjećaja pripadnosti. To je Bosna.

Cijela zemlja slavila je do jutra. U Sarajevu je more ljudi čekalo reprezentativce kod Vječne vatre. Nebo je gorjelo nad gradom, a činilo se kao da gori i nad cijelom državom. Ali najljepše priče nisu uvijek u velikim gradovima. One su često skrivene u malim životnim gestama. U Osnovnoj školi Edhem Mulabdić u Zenici učiteljica Hanela Mahmutović kupila je ćevapčiće svojim učenicima III/4 razreda. Nije to bila velika gozba. Ali, bila je velika poruka. Radost se dijeli. U sarajevskoj Općina Centar tog dana radilo se od 12 sati. Kao da je država na trenutak odlučila da uzme predah i da se raduje. Takvih priča bilo je bezbroj. Bosna i Hercegovina je, zapravo, zemlja koja nikada ne prestaje vjerovati. Vidjelo se to i ranije.

U Cardiffu sam pružio podršku Ermedin Demirović kada nije pogodio penal. Jer, istina je jednostavna. Demirović je igrač koji je ovu zemlju mnogo puta obradovao golovima. U Zenici smo vidjeli i trenutak kada je golman Nikola Vasilj napravio veliku grešku koja nas je koštala gola. Ali stadion nije zviždao. Naprotiv. Navijači su ga hrabrili. A on je na tu ljubav odgovorio nevjerovatnom hrabrošću i virtuoznošću do kraja utakmice. To je ta posebna veza između ljudi u Bosni – tiha, ali snažna. Veza koja gradi čvrst zid prema svima koji ovoj zemlji ne žele dobro.

Možda smo mala i siromašna evropska država. Ali nismo siromašni srcem. BiH je zemlja koja je dala mir mnogim ljudima iz susjednih država koje je politika izgurala iz njihovih vlastitih dvorišta. Možda nemamo savršene stadione. Ali imamo nešto što je važnije - ljude koji vjeruju čak i kada je najteže. Ova pobjeda nije bila samo sportska. To je bio izvanredan napor koji je reprezentaciju izveo iz pozicije autsajdera na pobjedničko postolje. I donio zemlji i simboličnu i stvarnu nagradu – finansijsku injekciju od 9 miliona eura od FIFA. Naši fudbaleri novac zarađuju, dok ga mnogi političari, nažalost, troše i rasipaju bez odgovornosti. U toj noći zajedništva stigle su čestitke iz cijelog svijeta. Među njima i ona najboljeg tenisera planete, Novaka Đokovića, ali i poruke podrške iz NATO štaba i Ambasade I.R. Iran u Bosni i Hercegovini. Bosna je ponovo postala priča koja prelazi granice.

Posebno dirljiv bio je trenutak kada je stadion aplaudirao himni Italije. To je bio znak poštovanja prema zemlji koja je prije više od tri decenije prva došla igrati u Bosnu i Hercegovinu da pokaže svijetu da je ova zemlja sigurna. Čak ni nervoza italijanskog golmana Gianluigi Donnarumma nije mogla pokvariti tu atmosferu. Na kraju su se zagrlili Barbarez i Gennaro Gattuso – kao dva stara ratnika koji razumiju da sport ima smisla samo ako ostane ljudski. Vidjeli smo te večeri najljepšu priču o Bosni i Hercegovini. O zemlji koja je najljepša upravo onda kada je napadaju oni koji joj ne žele dobro. O zemlji koja je prkosna. I koja uvijek pronađe način da odgovori. A odgovor jednostavan. Pjevali su ga i navijači i fudbaleri:

„Jedna si jedina!“ Bosna i Hercegovina.