Moje ime je Alem Karamešić i ovo je ispovijest o događajima koji su se desili između 10. i 16. juna 1992. a povodom 30. godišnjice reintegracije naselja Grbavica, Kovačiči i Vraca.
Susret s Batkom
Deseti je juni 1992. Noć. Naselje Vraca, jedno od tada okupiranih dijelova Sarajeva. Nema struje. Mrak. U daljini odjekuju detonacije. Ispred zgrade se začu zapomaganje i galama. Danima kolaju priče o Veselinu Vlahoviću Batku koji teroriše nesrpsko stanovništvo Grbavice, Vraca i Kovačića. Nemilosrdno odvodi ljude, muči ih i ubija na najsvirepije načine. Na red je očigledno došao naš ulaz. Provirismo kroz prozor. On je, nema dileme. Odvede u nepoznato dvojicu komšija koje je izveo iz skloništa. Bilo je jasno da će se vratiti a naš stan je prvi na udaru. Moj otac ode do komšije Milana da se posavjetuje šta nam je činiti. Vozilo u kojem su odvedene komšije ubrzo opet stade ispred zgrade. Čuju se koraci uz stubište. Lupanje na vrata, otvaraj! Mama otvori.
“Kako se zoveš?” – Ramiza. “Znači muslimanka”.
“Kako se ti zoveš”, upita komšnicu koja se tu zatekla. - Jadranka.
“Znači Hrvatica” reče Batko i ošamari je. U tom momentu ja sam u svojoj sobi s komšijom Dadom, obojica tinejdžerskih godina i sve ovo slušamo. Jadranka je bila njegova majka. U prostoriji su i moje dvije sestre. Čujem i njih pita kako se zovu. Već gledamo možemo li skočiti kroz prozor i tako se spasiti ali tada u stan ulazi komšija Milan.
“Pusti Batko, ovdje su ti sve žene i djeca”. Uz još malo uvjeravanja uspio ga je odvratiti od daljnjeg pohoda. Batko uđe u vozilo i ode.
Situacija nije bila optimistična. Batko je tražio muškarce i morali smo se skloniti. Odlučismo da moj otac, ja i Dado tu noć provedemo u stanu u kojem je živio s majkom na posljednjem spratu zgrade. Moja mama, sestre i komšinica Jadranka ostale su u našem stanu. Na samom izmaku besane noći, u zoru, tišinu presječe zvuk motora. Provirismo odozgo. Batko je došao s kombijem. Očito je htio kompletan ulaz odvesti. Uđe u ulaz sa svojom pratnjom. Opet na naša vrata.
Mama je otvorila a on upitao: “gdje ti je muž?”
“Ne znam” reče mama. “Od sinoć ga nije bilo.”
Batko zada izvadi veliki nož i stavi joj ispod grla. “Gdje ti je muž, zaklat ću te!”
“Zakolji, ne znam”, odgovori mama.
On tada uze pištolj i uperi ga u njenu glavu i opet ponovi isto pitanje ali opet isti odgovor – “ubij, ne znam”.
Vjerovatno nije bio navikao na takav pristup, već na plač i zapomaganje što je ovakvim monstrumima davalo snagu i moć. Ovaj put nije bilo tako. Moja mama je heroj.
On tada reče: “hajde se ti spremi ideš sa mnom da daš izjavu gdje ti je muž.” Potom se uhvati za stomak i požali se na bolove. Mama je radila kao medicinska sestra u sarajevskim domovima zdravlja.
“Šta je, boli te stomak”, upita mama.
“Ma sinoć sam nešto pojeo pa boli”, reče Batko.
“Imam ja nešto protiv bolova, sad ću naći, reče mama i donese mu.”
“Jašta ću ovo popit’, da me otruješ”, reče Batko.
“Ma neću, ubij me ako misliš tako. Hajde ti malo sjedi, odmori, sad ću ja kafu skuhati.” Uspjela je mama majstorski primiriti ovu zvijer. Uz kafu joj je pričao kako je ubio sinoć naše komšije i da su mu “Turci” mnogo zla nanijeli u životu. Tražio je sliku mog oca da vidi kako izgleda a mama mu tada reče da ima i sina i pokaza mu naše slike. On se pohvali s pendrekom i nožem i kojim bi kako reče, sigurno ubio mog oca…
“A gdje ti je sinoć bio sin kad sam dolazio.”
“Spavao je u sobi”, objasni mama. “Sad je negdje u komšiluku”.
“E sreća vaša da ga nisam našao, sad bi ti bio s komšijama.”
Nakon kafe i razgovora Batko joj reče: “hajde spremaj se. Idemo kako sam ti rekao da daš izjavu gdje ti je muž.” Dok se mama spremala, Batko je obišao sve sobe. Moja sestra Amra se probudi u tom momentu a on joj reče: “Samo ti spavaj, ja tražim tvog taju da ga zakoljem.”
Obje sestre ustadoše a mama i Batko su već na vratima.
“Ne bojte se, vratit će se mama. Ja hoću da komšije vide da je odvodim, da se malo prepadnu. Ako neko od mojih bude dolazio, samo im recite da je ovdje bio Batko. Niko vam ništa ne smije” – reče Batko i strpa ključ od našeg stana u džep.
Mamu je odvezao do neke napuštene kuće gdje se kratko zadržao a potom jedna zanimljiva scena. Pas lutalica je prišao mami a ona se bojala pasa i refleksno se sakrila iza Batka. Batko ga udari uz psovku i otjera ga.
Vratili su se u stan gdje su moje sestre bile poptuno izbezumljene od straha. “Neće vas niko dirati”, reče Batko i krenu na gornje spratove. Moj otac, Dado i ja cijelo vrijeme smo u stanu na zadnjem spratu i ne znamo šta se događa. U momentu kad je Batko bio u stanu iznad mog gdje je također živjela muslimanska porodica, mi odlučismo da krenemo niz stepenice, ne znajući gdje je Batko tada. Moj otac je opet svratio kod komšije Milana a Dado i ja nastavili niz stubište baš u momentu kad je Batko stajao na vratima.
“Krijete se a”! Reče Batko i ugura nas u stan.
“Kako se zoveš”: “Dado.” “A ti”: “Alem” rekoh. “Ja živim u stanu ispod ovog.” Kao da sam znao da je mama pokazala fotografiju i da mu je rekla za mene. “Ti idi kući” a ti ćeš sa mnom” reče nam.
Sjurih se niz stepenice i uletih u stan. Svi su plakali i bili prestrašeni. Ne prođe ni minut, opet Batko upade u stan. “Gdje je onaj crni?” Pomislih, bolje mi je sam dođem nego da me traži. “Evo me” rekoh. “Ma ne ti onaj drugi, pobjegao mi je.” Dado je uspio pobjeći nakon što mu je Batko rekao da će ga odvesti. Bio je poprilično nervozan zbog toga. Okrenu se i ode. Nakon desetak minuta pojavi se Dado na vratima. Krvav i pretučen. Sakrio se u neku gužvu gdje su ljudi uzimali humanitarnu pomoć ali Batko ga je uočio, izvukao izudarao, repetirao pištolj i rekao: “Zahvali se Bogu što si mali. Bježi kući!”
Bijeg u nepoznato
Bilo je jasno da moramo ići. Svi nesrbi iz ulaza. Rođak jedne od komšinica bio je Momčilo Mandić, u to vrijeme prvi policajac RS-a. Pozvala ga je i objasnila situaciju. U tren oka, Mandić lično s još par vozila stvorio se ispred ulaza. Imali smo toliko vremena da izađemo u onome u čemu smo bili u tom momentu.
Mi uđosmo baš u njegovo vozilo. Začudio se kad je čuo šta je Batko prethodnu noć uradio. “Zar je on još ovdje” zapitao se Mandić.
“Gdje želite da idete” upita nas.
“Imam brata na Alipašinom polju” reče mama.
“Gospođo, rat je, ne mogu vas tamo odvesti. Neki ljudi pokušavaju preko Vrbanja mosta ali danas nije sigurno, ne bih vam preporučio. Evo možete u ulaz gdje ja imam stan u Radničkoj ulici. Tamo je dosta sigurnije zbog toga” – objasni nam Mandić. Tada je izgledalo sve prihvatljivo samo da se odmaknemo od trenutnog ludila a i bilo je i blizu, nekih 300 metara od naše zgrade. Smjestili smo se u napušten stan koji nam je dodijelio Mandić. Pobrinuo se i da imamo nešto za pojesti, donio nam je iz svog frižidera.
Nakon dan ili dva na vratima se pojavi nepoznat čovjek. Predstavio se kao otac od vlasnice stana u kojem smo bili trenutno. Sve je bilo korektno, drago mu je da je neko u stanu jer je bilo neželjenih upada itd. Međutim, nakon što je otišao, začu se lupanje na vratima: Balije u srpskom stanu, otvarajte vrata!” Moj otac otvori, njih nekoliko nasrnuše, ali kad su čuli Momo Mandić da nam je dao stan ustuknuše. “Idete u policiju da sve ispričate” i odvedoše moje roditelje. U policiji su ih saslušali i rekli da imamo dva sata ili da napustimo njihovu teritoriju ili ćemo biti deportovani na Pale.
Nakon što su vratili iz policije, svi iz tog ulaza su se okupili a tu je bio i otac od vlasnice stana, sav preznojen i bilo je primjetno da nije očekivao ovakav rasplet nakon što nas je prijavio da smo upali u stan. Moj otac mu je tada predložio da, ako želi da se iskupi, može nas provesti kroz barikade na Grbavici i da bismo prešli kod Strojorada na drugu stranu. Prihvatio je jer je imao neku dozvolu za kretanje i mogao je to učiniti. Bio je 16. juni 1992. Krenusmo kroz naselje. Prva, druga, treća barikada. Malo pretresanja ali uglavnom korektno. Kod nekadašnje OŠ “Bratstvo i jedinstvo” nam pokaza pravac i mi krenusmo prema slobodnoj teritoriji. Začuše se rafali, sklonismo se u jedan od obližnjih ulaza dok se ne primiri. Nakon toga, pređosmo u Hrasno a sudbina je htjela da uđemo baš u ulaz u kojem smo živjeli prije nego što smo preselili na Vraca.
Povratak kući
Ratne godine proveli smo na Alipašinom polju. Negdje 1994. pojavila se pjesma “Grbavica”, kao da sam je ja pisao pomislih. 19. mart 1996. dočekali smo s velikim uzbuđenjem. Opet hodam Grbavicom, nešto drugačijom rutom nego kad sam posljednji put tu bio. Sve je srušeno i razoreno. Gledam ulice djetinjstva moga i ne mogu da vjerujem da se to događa. Ništa ne liči na nju. Gomile smeća na sve strane, miris paljevine, iz stanova se dimi, neki su na prozorima mašu. Mnoštvo emocija i slika vrte se po glavi. Dolazimo pred naš stan. Vrata zatvorena. Ulazim kroz prozor, otvaram vrata. Samo su zidovi ostali. Sve je iščupano i demolirano. Sjeta, sreća, tuga…sve se izmiješalo. Hej Grbavice, rano ljuta…