Iza Halida Bešlića ostale su brojne pjesme, nastupi i rekordi, ali jednako snažan trag ostavile su i njegove riječi. U javnim nastupima i intervjuima često je govorio jednostavno, a ljudi su ga opisivali kao skromnog, duhovitog i čvrsto vezanog za svoj kraj.
Kroz priče ljudi koji su se susreli s Halidom jasno je da su mnogi za pjevača imali samo riječi hvale zbog njegovog ponašanja, gesti i riječi. Na Facebook stranici humanitarne organizacije Putokaz za Afriku objavljena je jedna takva priča, koja pokazuje što je Halidu bilo bitno u životu.
Objava organizacije je podijeljena početkom septembra, dok je Halid bio u bolnici zbog zdravstvenih problema, no privukla je pozornost nakon pjevačeve smrti. Autorica teksta opisuje svoj prvi razgovor i susret s Halidom, a njihovu objavu prenosimo u cijelosti.
Dugo sam razmišljala da ga nazovem. U ovom trenutku, u ovoj tišini, činilo mi se neprijatno, teško. Nismo se čuli mjesecima… osam, devet, možda i više. A možda i godinu. Više se ni ne sjećam. Ne da mi se ni kopati po Viberu. Ali jedan trenutak pamtim kao da je jučer bio. Negdje 2018. ili 2019. Halid nas je prvi put nazvao, na preporuku jednog prijatelja. Tada smo bile u Rwandi, u misiji. Nikad neću zaboraviti njegove prve riječi: "Jeste li gladne?".
Zamislite… kroz Putokaz je prošlo osam hiljada djece. Hiljade školovanih, hiljade odgojenih, generacije koje su našle svoj put. I nikada, baš nikada nitko nije pitao: "Jeste li gladne vas dvije dole?" Samo on. Samo Halid. I nije mu bilo važno ništa – nema veze je li jedna izgledala mršavo ili debelo, umorno ili snažno. Za njega je bilo važno da je čovjek sit, da ima, da nije gladan i da nije sam.
Sjećam se kako je rekao: "Šta vas dvi dole u Africi radite? Šta hoćete? Koje ste vi partizanke?". I mi smo se smijale, od srca, onako kako se rijetko smije. A taj smijeh bio je početak priče.
Poslije nas je pozvao u Sarajevo, na ručak. Sjećam se njegove pumpe, sjećam se tog dana kao da ga gledam. Cijeli dan se mučio da nam nabavi specijalnu njegovu pitu. Nije išlo, nervirao se, vrtio se, pokušavao. A nama je bilo dovoljno to što se trudio. Jer kad vidiš da se čovjek daje oko jedne obične pite – znaš da si mu važan. Da te je stavio u svoje srce.
Od tog dana Halid je ambasador Putokaza. Doveo je ljude, doveo kumove, dao nam snagu i podršku kakvu nismo mogli ni sanjati.
I onda sam mislila kako bi ga bilo lijepo iznenaditi… Plan je bio doći na koncert u Splitu, 13. septembra koji je trebao održati, htjela sam mu u backstage donijeti pitu – onako, za šalu, za smijeh, za uspomenu na onaj dan u Sarajevu. Ali eto, život je takav… spriječilo nas.
