Postoje priče koje nisu zapisane samo na papiru, one žive u ljudima, u dugim tišinama poslije teških razgovora, u uspomenama koje se vraćaju godinama kasnije i u boli koju vrijeme nikada ne uspije potpuno utišati. To su priče porodica koje su nakon genocida nastavile živjeti sa prazninom, čekanjem i pitanjima na koja nikada nisu dobile odgovor.
Upravo iz takve tišine nastala je knjiga „Znaš li ti otkad mi tebe čekamo?“, emotivno svjedočanstvo o gubitku, ljubavi, čekanju i životu poslije genocida. Kroz priču porodice svog supruga, autorica Measa Ibraković govori o hiljadama onih koji su ostali živjeti s prazninom, o djeci koja su prerano morala odrasti i majkama koje su morale nastaviti dalje i onda kada su bile slomljene.
Ova knjiga nije samo priča o prošlosti. Ona je priča o ljudima koji i danas žive s posljedicama boli koja nikada nije prošla.
Postoji li trenutak ili razgovor koji Vas je posebno podstakao da počnete pisati ovu knjigu?
Ne postoji samo jedan trenutak, nego godine tišine, razgovora i emocija koje su se skupljale u meni. Živeći uz porodicu mog supruga, slušala sam priče koje nisu bile samo sjećanja nego otvorene rane koje vrijeme nije uspjelo izliječiti. Posebno su me doticale neizgovorene boli – trenuci kada neko zašuti usred priče jer više nema snage govoriti. Tada sam shvatila da neke priče ne smiju ostati samo unutar četiri zida porodice. Osjetila sam odgovornost, i kao čovjek i kao neko ko se godinama bavi gajenjem sjećanja, da ta bol, dostojanstvo i snaga budu zapisani. Ova knjiga nije nastala iz trenutne inspiracije, nego iz duboke potrebe da se sačuva istina i emocija jedne porodice kroz koju se prepoznaju hiljade drugih sudbina.
Njene riječi pokazuju da neke knjige ne nastaju iz želje za pisanjem, nego iz potrebe da bol dobije glas i da istina ostane sačuvana.
Zašto ste odlučili da knjiga nosi naslov „Znaš li ti otkad mi tebe čekamo?“
Naslov knjige nosi snažnu i pomalo paradoksalnu simboliku. Ta rečenica je stvarno izgovorena mom rahmetli svekru od ljudi koji su čekali da ga odvedu u smrt, što joj daje jednu bolnu i tešku dimenziju. S druge strane, ona simbolično govori i o mom suprugu i njegovoj porodici, koji su godinama čekali svog oca, nadajući se da će se vratiti i ponovo ih povesti putem života. Upravo u toj suprotnosti između smrti i nade, gubitka i čekanja, krije se suština ove knjige. Naslov u sebi nosi pitanje koje boli, ali i ljubav koja nikada nije prestala čekati.
U jednoj rečenici stala je cijela težina čekanja koju su godinama nosile brojne porodice.
Mislite li da današnje generacije dovoljno razumiju težinu čekanja i gubitka koje nose porodice žrtava?
Mislim da ne razumiju dovoljno, ali ih ne krivim zbog toga jer nisu živjeli to vrijeme. Upravo zato smatram da je odgovornost nas koji pamtimo da govorimo, pišemo i ostavljamo trag. Današnje generacije žive u vremenu mira i često ne mogu zamisliti šta znači čekati nekoga godinama, ne znajući hoće li se vratiti ili hoće li barem pronaći njegovu jednu kost. Zato je važno pričati ne samo o smrti nego i o životu nakon tragedije – o djeci koja su odrastala bez očeva, majkama koje su same nosile teret života i porodicama koje su morale naučiti živjeti s prazninom koja nikada nije nestala.
U vremenu brzog zaborava, upravo ovakve priče postaju most između generacija koje pamte i onih koje tek trebaju naučiti koliko je istina važna.
Koliko je vremena trajao proces nastanka knjige?
Proces nastanka knjige trajao je dugo, a autorica priznaje da je ovo bila priča koju nije bilo moguće napisati brzo:
Proces nastanka knjige trajao je dugo, cijeli svoj život sam to željela. Ovo nije bila priča koju je moguće napisati brzo ali sam to silno željela zbog moje porodice i naše djece. Trebalo je prikupiti emocije, sjećanja, razgovore i pronaći način da se jedna velika bol pretoči u riječi, a da pritom ostane dostojanstvena i istinita. Bilo je dana kada sam mogla pisati satima, ali i dana kada nisam mogla napisati nijednu rečenicu jer su emocije bile preteške. Ovo nije knjiga koja se samo piše – ona se proživljava.
Svaka stranica ove knjige nosi emociju koja je godinama sazrijevala u tišini i čekala pravi trenutak da bude ispričana.
Koliko je važno govoriti o životu poslije genocida, a ne samo o samom zločinu?
Jedna od važnih poruka knjige jeste da genocid nije završio onog trenutka kada su ubijeni nevini ljudi:
Veoma je važno, jer genocid nije završio onog trenutka kada su ubijeni nevini ljudi. Posljedice genocida žive i danas kroz porodice koje su ostale bez svojih najmilijih. Važno je govoriti o tome kako su djeca odrastala bez očeva, kako su majke same podizale porodice, kako su ljudi pokušavali pronaći smisao života nakon ogromnog gubitka. Ova knjiga jednim dijelom upravo govori o toj drugoj strani boli – o životu poslije, o preživljavanju, snazi i pokušaju da se ide dalje i kada mislite da više nemate snage.
Jer najveće tragedije ne prestaju kada utihnu pucnji, njihove posljedice ostaju živjeti u ljudima decenijama poslije.
Šta za Vas znači kultura pamćenja u vremenu kada mnogi pokušavaju relativizirati istinu?
Kultura pamćenja za mene znači odgovornost. Ona nije samo prisjećanje na prošlost nego borba da istina ostane živa i sačuvana za buduće generacije. U vremenu kada postoje pokušaji relativizacije ili negiranja genocida, još je važnije govoriti činjenicama, pričama i svjedočanstvima ljudi koji su to preživjeli. Zaborav je opasan, jer otvara prostor da se tragedije ponove. Zato vjerujem da su knjige, dokumenti i svjedočenja trajni čuvari istine.
Dok god postoje oni koji govore i pišu, postoji i nada da istina nikada neće biti potpuno utišana.
Koliko su mediji važni u očuvanju sjećanja na stradanje Bošnjaka?
Mediji imaju ogromnu odgovornost i veoma važnu ulogu. Kao dugogodišnja uposlenica Hayat TV, iz prve ruke znam koliko je važno dostojanstveno i odgovorno čuvati sjećanje na stradanje nevinih ljudi. Hayat TV je trajni čuvar sjećanja kroz brojne reportaže, dokumentarne sadržaje, svjedočenja i obilježavanja godišnjica koje podsjećaju na istinu i ne dozvoljavaju da žrtve budu zaboravljene. Upravo kroz svoj posao dodatno sam spoznala koliko je važno ostaviti trag i kroz knjigu, jer pisana riječ ostaje kao svjedok vremena.
Sjećanje traje onoliko koliko postoje ljudi spremni da ga čuvaju i prenose dalje.
Koliko Vam znači podrška institucija i ljudi koji su pomogli izdavanje knjige?
Podrška mi znači neizmjerno mnogo, jer svaka pružena ruka u ovakvom projektu znači da postoje ljudi i institucije koji razumiju važnost kulture sjećanja i potrebe da istina ostane sačuvana. Ova knjiga nije samo književni projekat, ona nosi teret emocije, historije i odgovornosti prema žrtvama i njihovim porodicama. Zato sam zahvalna svima koji su prepoznali njenu vrijednost i pomogli da ugleda svjetlo dana. Posebno mi znači kada neko razumije da ovo nije priča samo jedne porodice nego priča jednog vremena i jednog naroda. Ovim putem bih se željela zahvaliti Općina Ilijaš, načelniku Amar Dovadžija, Grad Zavidovići na čelu sa gradonačelnicom Erna Merdić Smailhodžić koji su podržali štampanje moje knjige, kao i Općina Vogošća koja mi je pružila podršku da u KSC Vogošća imam svoju prvu promociju 17.06.2026. u 18h.
Podrška ovakvim projektima pokazuje da još postoje ljudi koji razumiju koliko je važno sačuvati glas onih kojih više nema.
Koliko je teško pisati o ljudima koje volite, a ostati objektivan autor?
To je vjerovatno bio jedan od najvećih izazova. Kada pišete o ljudima koje volite, nemoguće je potpuno isključiti emociju, ali sam se trudila da ostanem odgovorna prema istini. Nisam željela idealizirati niti dramatizirati više nego što život sam jeste. Pisala sam iskreno, iz srca, ali i sa sviješću da svaka riječ ostaje kao trag. U ovoj knjizi nisam samo autorica – ja sam i neko ko je živio uz tu bol, slušao tišine, gledao suze i pokušavao razumjeti kako ljudi nastavljaju živjeti nakon tolikog gubitka.
Upravo zato ova knjiga nosi posebnu težinu, iza svake riječi stoji stvarni život i stvarna emocija.
Koliko su djeca šehida prisiljena prerano odrasti?
Djeca šehida odrastaju mnogo prije nego što bi to trebalo biti prirodno. Kada izgubite oca, ne izgubite samo roditelja nego i osjećaj sigurnosti, oslonca i djetinjstva kakvo ste trebali imati. Mnoga djeca su morala prerano postati ozbiljna, pomagati majkama, preuzimati odgovornosti i učiti živjeti s prazninom koju niko nije mogao nadomjestiti. Kroz priču mog supruga i njegove porodice željela sam pokazati upravo tu nevidljivu stranu tragedije – kako djeca rastu uz odsustvo koje nikada ne prestaje boljeti, ali ipak uspijevaju izrasti u dobre, poštene i odgovorne ljude.
To su djeca koja su umjesto bezbrižnog djetinjstva učila kako živjeti sa gubitkom.
Koliko su majke zapravo bile tihi heroji poslijeratnog vremena?
Majke su bile i ostale najveći heroji našeg vremena. Kroz lik majke mog supruga u knjizi sam željela prikazati snagu gotovo 90 posto majki naših šehida – žena koje su ostale same, sa ogromnom boli i još većom odgovornošću. To su žene koje su morale biti i majka i otac, i oslonac i utjeha, iako su same bile slomljene. One nisu imale pravo na odustajanje, jer su morale podići djecu, sačuvati porodicu i naučiti živjeti s nezamislivim gubitkom. Upravo zahvaljujući njima danas imamo generacije poštenih, dobrih i obrazovanih ljudi. Njihova snaga često je bila tiha, ali ogromna.
Njihove suze često niko nije vidio, ali upravo su te žene nosile teret cijelih porodica i jednog vremena.
Šta publika može očekivati na promocijama knjige?
Prije svega, iskren i emotivan razgovor o temi koja nas obavezuje da pamtimo. Promocije neće biti samo predstavljanje knjige nego prostor za razgovor o boli, čekanju, ljubavi, snazi i životu nakon tragedije. Želim da ljudi osjete emociju koju ova knjiga nosi i da razumiju da se iza svake brojke krije porodica, ime, život i nečija nepreboljena praznina. Vjerujem da će to biti susreti puni emocija.
Promocije ove knjige neće biti samo književni događaji, nego susreti ljudi koji razumiju koliko je važno da sjećanje ostane živo.
Da li ste tokom pisanja ikada poželjeli odustati jer je bol bila preteška? Da li je bilo dijelova priče koje je bilo posebno teško zapisati?
Tokom pisanja bilo je trenutaka kada je bol bila preteška:
Bilo je trenutaka kada sam morala napraviti malu pauzu. Neki dijelovi priče bili su posebno teški jer nisu bili samo riječi na papiru – to su bile stvarne sudbine ljudi koje volim i poznajem. Posebno je teško bilo vraćati se na trenutke rastanka, čekanja i neizvjesnosti, kao i na bol majke i djece koja su ostala bez oslonca. Ali svaki put kada bih pomislila da odustanem, podsjetila bih sebe da ova priča zaslužuje biti ispričana.
Neke priče bole i dok se pišu, ali upravo zato imaju snagu da dotaknu svakoga ko ih pročita.
Šta biste voljeli da svaki čitatelj ponese sa sobom nakon čitanja ove knjige?
Voljela bih da svaki čitatelj ponese emociju i razumijevanje – da zastane i shvati da genocid nisu samo historijske činjenice ili brojke, nego stvarni životi i porodice koje i danas nose posljedice. Željela bih da ova knjiga probudi empatiju, poštovanje prema žrtvama i svijest o tome koliko je važno čuvati istinu. Ako nakon čitanja neko više zagrli svoju porodicu, bolje razumije bol drugoga ili osjeti odgovornost da se zločin nikada nikome ne ponovi, onda je ova knjiga ispunila svoju svrhu.
„Znaš li ti otkad mi tebe čekamo?“ nije samo knjiga o prošlosti. To je knjiga o ljubavi koja nije prestala čekati, o tišinama koje bole jednako kao riječi i o ljudima koji su, uprkos svemu, pronašli snagu da nastave dalje.
I upravo zato ova knjiga ostaje mnogo više od svjedočanstva, ona postaje glas svih onih koji nisu imali priliku ispričati svoju priču i trajni podsjetnik da nijedna istina ne umire dok postoje oni koji oni koji pamte, pričaju i pišu.