Na Antalija diplomatskom forumu koji je tek minuo nije se govorilo samo diplomatskim rječnikom. Između redova mogla se osjetiti nervoza jedne epohe koja se ubrzano preoblikuje. Izjava ministra vanjskih poslova Turske Hakana Fidana nije bila tek retorički istup, već svojevrsni alarm - upozorenje da se u istočnom Mediteranu i šire pokušava oblikovati nova geopolitička osovina, čiji bi krajnji cilj mogao biti Turska.
Ne treba se zavaravati. Kada Fidan govori o “antiislamskim savezima”, on zapravo detektuje jednu dublju matricu – stvaranje političko-vojnih blokova koji se više ne formiraju samo oko klasičnih sigurnosnih interesa, nego i oko identitetskih linija podjele. U tom kontekstu, saradnja između Izraela, Grčke i Kipra ne izgleda kao izolirani slučaj, već kao dio šire strategije.
Ono što zabrinjava jeste kontinuitet. Već mjesecima svjedočimo kako se nakon eskalacija u Gazi i tenzija s Iranom traži novi “neprijatelj”. Fidanova tvrdnja da bi to mogla postati Turska ne djeluje više kao pretjerivanje, već kao politička procjena zasnovana na nizu konkretnih poteza. Jer, geopolitika ne podnosi vakuum – kada jedan konflikt počne da jenjava, drugi se već projektuje.
U toj projekciji, Turska smeta iz više razloga. Ona nije samo regionalna sila. Ona je most između Istoka i Zapada, članica NATO, ali i država koja sve otvorenije vodi autonomnu politiku. Upravo ta samostalnost čini je neugodnim faktorom za sve one koji žele strogo kontrolisane blokove.
Kada sam pratio rasprave iz Antalije, nisam mogao izbjeći utisak da se pred našim očima oblikuje nova paradigma: savezništva koja više nisu zasnovana na ravnoteži, već na izolaciji. Ako je tačno da se kroz vojnu saradnju u istočnom Mediteranu pokušava uspostaviti svojevrsni prsten pritiska oko Turske, onda to nije samo regionalno pitanje – to je signal globalne promjene odnosa snaga.
Ali postoji i druga dimenzija koju ne treba zanemariti. Retorika o “antiislamskim blokovima” nosi rizik dodatne polarizacije. Ona može homogenizirati jednu stranu, ali istovremeno zatvara prostor za dijalog. Upravo tu leži paradoks: dok se govori o sigurnosti, proizvode se novi razlozi za nesigurnost.
Zato tek održani Antalijski forum nije bio samo mjesto susreta diplomata. On je bio ogledalo svijeta koji ulazi u fazu otvorenog redefiniranja savezništava. Ako su Fidanove riječi tačne, onda više ne govorimo o sporadičnim tenzijama, nego o strateškom preusmjeravanju koje može imati dugoročne posljedice.
U tom smislu, pitanje više nije da li se formira neka nova koalicija, nego – ko će je prepoznati na vrijeme i kako će na nju odgovoriti. Jer, historija nas uči da se najveće krize ne rađaju iznenada, već iz ignorisanih upozorenja.
Antalija je, čini se, bila upravo to: upozorenje.