Danas je 16. april, dan kada se nad pitomim selom Ahmići prije tačno 33 godine nadvio mrak koji ni tri decenije sunca nisu mogle potpuno rastjerati.
Tog kobnog jutra 1993. godine, tek što je utihnuo sabahski ezan, tišinu nije prekinula ptica, već plotuni mržnje. Pripadnici jedinica HVO-a, "Džokeri" i "Maturice", u krvavom pohodu ubili su 116 civila. Među njima su bile 32 žene i jedanaestero djece.

Ipak, jedna brojka i jedno ime paraju nebo iznad Viteza: beba Sejo. Imao je samo tri mjeseca. Bio je to život u povoju, tek započeta priča o nevinosti, ugašena od strane onih koji su u svom mračnom zanosu zaboravili na Božiju uputu i milost. Sejo nije znao ni šta je nacija, ni šta je politika, ni šta je rat. Poznavao je samo majčin zagrljaj i toplinu doma koji je tog jutra postao njegova lomača.
Ova činjenica, da je tromjesečno dijete bilo meta, zvoni poput najglasnijeg alarma. Ona nas opominje koliko nisko može pasti ljudsko biće kada dozvoli da mu mržnja postane jedini putokaz. U poređenju sa otrovom koji je tada posijan, svaka pošast i bolest modernog svijeta izgledaju tek kao prolazne nedaće. Mržnja je ona najopasnija klica koja izjeda samu bit opstanka.

function r(){if(it(n),n.value===Hm){let o=null;throw new D(-950,o)}return n.value}

Pravda – nedostižna na zemlji, sigurna na nebu

Dok sjećanje na spaljene domove i miniranu džamiju, čija je srušena munara postala simbol stradanja Bošnjaka, i dalje živi, gorčina ostaje zbog onoga što zovemo zemaljskom pravdom. Iako su pred Haškim tribunalom i Sudom BiH osuđeni pojedini zapovjednici poput Darija Kordića, Miroslava Brale, Vladimira Šantića, Drage Josipovića i Paška Ljubičića, mnogi direktni izvršioci i danas slobodno hodaju.
Oni koji su povlačili oroze, koji su palili kolijevke i gasili dječije oči, izmiču dunjalučkim sudovima. Ali, kako je jednom rečeno na dženazi šestočlanoj ahmićkoj porodici: „Šehidske suze i bol će ih, uz Allahovu dozvolu, sigurno sustići“.

function r(){if(it(n),n.value===Hm){let o=null;throw new D(-950,o)}return n.value}

Zavjet sjećanja

Ahmići danas stoje kao nijemi svjedok jednog od najsvirepijih i najbolje dokumentovanih zločina tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Slika srušene džamije i sjećanje na 116 žrtava nisu tu samo da bi nas podsjećali na prošlost, već da nas čuvaju od zaborava koji je često uvod u nove nesreće.
Dok obilježavamo ovu tužnu godišnjicu, sjetimo se bebe Seje. Neka njegovo ime bude naša snaga da gradimo svijet u kojem nijedna kolijevka više nikada neće biti meta, ali i naš zavjet da nikada nećemo prestati pričati istinu o onome što se desilo tog 16. aprila pod obroncima planina Srednje Bosne.