Slučaj ulaska hrvatskog premijera Andreja Plenkovića u Bosnu i Hercegovinu preko službeno neotvorenog graničnog prijelaza Bosanska Gradiška-Novi most nije tek administrativni propust. Simboličan je to čin koji razotkriva duboke slabosti i političku subordinaciju unutar institucija BiH.
Javnost je opravdano zgrožena ovim potezom, koji je, prema Plenkovićevoj vlastitoj izjavi, bio namjeran odnosno gesta koja signalizira nadmoć i nepoštovanje prema suverenitetu susjedne države.
Posebno je zabrinjavajuće, ako se uopće više možemo čemu i iznenaditi, to što je dozvolu za ovakav neregularan ulazak dao HDZ-ovac Ivica Bošnjak, zamjenik ministra sigurnosti BiH.
Ova akcija jasno nam ukazuje na postojanje paralelnog sistema odlučivanja unutar bh. institucija, gdje se interesi susjedne države i partnerske stranke (HDZ BiH) stavljaju iznad državnog zakona i procedure.
Prijelaz nije otvoren jer Upravni odbor UIO nije usvojio Pravilnik za raspored službenika, što upućuje na institucionalnu blokadu, ali i na selektivno zaobilaženje te blokade kada to odgovara uskom stranačkom ili vanjskom interesu.
Ono što je dodatno iritantno i politički štetno jeste reakcija Elmedina Konakovića (NIP), prvog čovjeka bh. diplomatije. Njegovo pravdanje Plenkovićevog poteza usred Zagreba, uz tvrdnju da nije prekršen nijedan zakon, predstavlja omalovažavanje principa suvereniteta i integriteta granice BiH.
Ovakav nastup, gdje se domaći političar nalazi u defanzivi pred inostranim partnerom, samo potcrtava političku nezrelost i, što je gore, spremnost na ustupke.
Konakovićevi hvalospjevi Plenkoviću na međunarodnoj konferenciji u Zagrebu, gdje je hvaljena uloga hrvatskog premijera na evropskom putu BiH, dolaze u ciničnom kontrastu s činjenicama:
Nepoštovanje institucija jer Konaković prešućuje Plenkovićevo izbjegavanje dolaska u zgradu Predsjedništva BiH 2024. godine, što je bio jasan znak nepoštovanja prema najvišoj instituciji države.
Konaković je propustio spomenuti da Hrvatska, pod Plenkovićem, nije uvela sankcije Miloradu Dodiku niti mu je zabranila prolazak kroz svoju teritoriju, čak i dok je Dodik bio predmetom bh. pravosuđa. Ovaj selektivni pristup prema Dodiku, s kojim Čović (HDZ BiH) srdačno komunicira oslovljavajući ga sa 'predsjedniče', jasno oslikava trojni savez političkih interesa (HDZ-SNSD-RH) koji Konaković sada, de facto, prećutno podržava.
Hvaljenje prijateljstva s Gordanom Grlićem Radmanom i, posebno, osuda izjava ministra odbrane BiH Zukana Heleza (SDP) o zastupnici u Evropskom parlamentu Željani Zovko, signalizira Konakovićevu spremnost da poslušno preuzme narativ Zagreba.
U situaciji kada se raspravlja o suverenitetu i integritetu BiH, prioritet bh. diplomate bi trebao biti zaštita domaćih institucija i dignitet države, a ne posredovanje u unutrašnjim političkim sporovima u korist inostranih partnera.
Sve skupa, incident s neotvorenim prijelazom i Konakovićevo reagovanje nisu samo izolovani događaji. Dublji je to problem gdje se državne institucije koriste za zadovoljavanje uskih stranačkih i vanjskih političkih interesa, dok se interesi suverenosti BiH i poštovanja zakona potkopavaju u korist 'dobrosusjedskih odnosa' koji sve više nalikuju odnosu političkog klijentelizma i pokornosti.
Vratimo se na Konakovićevo kritizirane Heleza nakon što je njegov intervju objavljen u programu Hayat TV.
Ovo što kaže Helez o Zovko nije dobro – kazao je Konaković ignorišući činjenicu kako se u posljednje vrijeme vodila prava utrka u uvredama i napadima na račun Heleza i to od onih onih političkih aktera koji bi najradije vidjeli Bosnu i Hercegovinu podijeljenu, oslabljenu i bez institucionalne snage.
Ipak, sve ono što nije smio ili htio reći Konaković svojim prijateljima u Zagrebu, jasno je poručio bivši reisul‑ulema Islamske zajednice u BiH Mustafa ef. Cerić, koji je također bio jedan od panelista na konferenciji.
Ukazao na segregaciju bošnjačke djece u Stocu, oštro reagirao na istup Maxa Primorca, ali i Željane Zovko zbog političkih poruka koje šalju. Primorcu je poklonio i knjigu o Srebrenici, a prisutnima poručio da Bošnjaci žele živjeti s drugima uprkos svemu što su proživjeli.
