Bosna i Hercegovina ponovo se nalazi na raskršću između unutrašnjih slabosti i vanjskih pritisaka. Upozorenja koja stižu iz međunarodnih krugova o zastoju na evropskom putu, mogućem gubitku finansijske podrške i prijetnji sivom listom Moneyvala sve su glasnija. Istovremeno, političke blokade i ekonomski pad dodatno produbljuju neizvjesnost kod građana. O tim i drugim ključnim pitanjima u emisiji '7Plus' govorio je predsjednik Asocijacije nezavisnih intelektualaca Krug 99, Adil Kulenović.
Gašenje visoke peći u Zenici, simbolički i stvarni kraj jedne industrijske ere, pokrenulo je u javnosti brojna pitanja o ekonomskim politikama koje su vođene nakon rata. Kulenović smatra da korijeni problema sežu mnogo dublje od same odluke o zatvaranju pogona.
U opširnom osvrtu na poslijeratne odluke i odnos prema velikim industrijskim sistemima, Kulenović je istakao:
„Vjerovatno smo mi prebrzo poslije rata ušli sa velikim povjerenjem u politike internacionalne zajednice vjerujući sve ono što kaže zadnji činovnik, da je to neka velika poruka i da je to neko duboko iskustvo zapadnih zemalja, koji će unaprijediti Bosnu i Hercegovinu, ostvariti bolji život i tako dalje i tako dalje. Dakle, željezara je samo tipičan primjer jedne pogrešne politike koje smo svjesno ili nesvjesno prihvatili da gasimo velike sisteme, a da se oslonimo na razvoj srednjih i malih predzeća, jer oni će kao nešto prirodno nama donijeti.“
On dodatno naglašava kako se s vremenske distance jasnije vidi razmjer tih odluka i njihove posljedice po društvo u cjelini:
„Da je to baš tako, tek sad možemo sa distance vidjeti da je to bila krupna strateška pogreška, ali i prevara Zapada, zato što Zapad stvarno nije gasio velike korporacije kao što je Simens, kao što je, ne znam, Fiat ili druge velike tehnološke korporacije, jer zna se da one povlače za sebom i srednja i mala predzeća. Željezara je nekad imala oko 24.000 radnika, to je 100.000 članova porodica koje su živile direktno od željezare, a da ne govorim koliko, sigurno najmanje još toliko od onoga što je živilo pored željezare, od zdravstva, školstva do ostalih. Dakle, prihatanje da se željezara privatizira ili stavi u poziciju u kojoj se danas nalazi, jeste zaista jedna strateška pogreška koja istovremeno s druge strane onemogućava da BiH bude jaka tamo gdje je bila nekad i u bivšoj Jugoslaviji. To znači da je imala strateške sirovine s kojima je mogla pokretati čitavu metalnu industriju i ukupnu industriju u BiH.“
Izostanak reakcije
Iako su vlasti najavljivale moguće poteze nakon početka gašenja pogona, konkretni rezultati i dalje izostaju. Kulenović izražava skepsu prema takvim najavama, smatrajući ih više pokušajem smirivanja javnosti nego stvarnim planom oporavka.
U detaljnom obrazloženju svoje sumnje, kaže:
„Oni sad nagovještavaju već kad se počeo proces gašenja da će sad opet pokušati nešto, da je revitaliziraju i tako dalje. Ali plašim se da će to samo biti jedna priječa za na neki način stišavanje radnika od njihovih protesta, ali da konkretni rezultati teško da će biti ostvarivi. Ovdje jedino moguće, naravno, u jednoj stabilnoj državi, ukoliko bi takva BiH bila, da se naprave prave strateške mjere. Zna se da danas u svijetu nema zemlje od Japana do Sjedinjenih Američkih Država, koji na direktan način ne pomažu opstanak tih ključnih infrastrukturnih proizvoda, kao što je željezo, kao što je čelik i sve ono što iz toga se pravi dalje. Veoma rezervisan u donošenju nekih prenagljenih zaključaka na osnovu tek izjava koje su došle postfestum, nakon početka procesa gašenja da će baš tako Zenica ugledati svjetlo dana.“
Dugoročne strategije
Paralelno s ekonomskim problemima, politička scena ostaje duboko podijeljena. Nedavni susreti političkih lidera dodatno su podgrijali rasprave o prirodi njihovih odnosa i dugoročnim ciljevima.
Kulenović ovaj odnos posmatra kroz historijsku prizmu, podsjećajući na kontinuitet određenih politika:
„Vjerovao sam da će nama puknuti pred očima onog dana kada je bio sastanak Karadžića i Bobana u Gratzu i da ćemo od tad svima biti jasno da se radi u jednoj strateškoj politici koja je definisana ne samo u Karađorđevu, nego još od Garašanina do današnjih dana. A to je da Srbi i Hrvati, ili bolje rečeno, preciznije rečeno, srpsko-hrvatska politika prema BiH uvijek nađe prostor za međusobni sporozum kao što je to bilo i u sporozumu Cvetković-Maček 1939. godine, tako je bilo i u Gratzu 2002. ili 2003. godine.“
On dalje upozorava da takvi odnosi nisu incidentni, već dio šireg obrasca političkog djelovanja:
„Od tad pa nadalje, mi imamo samo međusobno strateško sukobljavanje iz ove dvije strane, ali istovremeno namirivanje njihovih apetita na BiH. Prema tome, Dodik i Čović su sigurno u nekom dubljem strateškom savezu, koji ima istorijski kontinuitet, tako da samo su naivne političke strukture ili nedorasle političke strukture u BiH mogle pomisliti da će odlaskom na njihove košarkaške utakmice ili lijepim susretima na nekim imanjima, riješiti problem. Riječ je o strategijama. One, naravno, će trajati dalje. Mi ne trebamo imati nikakve iluzije o tome. Nikakva lijeporječivost bilo da dolazi iz BiH ili iz van BiH ne može umanjiti taj cilj.“
Organizovan odgovor
Govoreći o mogućim rješenjima, Kulenović ističe da je ključno razumjeti prirodu izazova i odgovoriti na njih sistemski, a ne deklarativno. Prema njegovom mišljenju, cilj takvih politika je dugoročno slabljenje države.
U analitičkom objašnjenju tog cilja, navodi:
„Krajnji cilj je, ovo bi grubo rečeno, krajnji cilj jeste držati BiH u pokornosti. Odnosno, napraviti sanitarni koridor oko najvećeg dijela stanovništva, koji istovremeno predstavlja državotvornu okosnicu BiH i snažno, iskreno i do kraja bez rezerve želi da gradi državu koja će biti po mjeri svakog njenog čovjeka, bez obzira kako se on etnički izjašnjavo. Dakle, mi vidimo da ta politika traje. Ona ne može biti zaustavljena samo lijepim riječima, samo obećanjima. Ona mora biti zaustavljena konkretnim dijelama. Najgrubilje također rečeno, mi moramo imati razvijen front, unutrašnji front otpora urušavanju države BiH, a taj unutrašnji front otpora mora sočit se jednom elementarnom činjencom. A ti činjenca glasi da znamo i mi ponavljati dejtonske fraze, ali moramo unutra tih dejtonskih fraza pokazati da nismo poslušnici, da nismo samo podanici, koji tako na svaki mig iz inostranstva svijaju kičmu, nego da smo istovremno odlučni i odvažni da branimo svoju državu.“
Na kraju, precizira da taj odgovor mora biti institucionalan i zakonit, ali istovremeno konkretan i operativan:
„Zato formiranje jednog ili pokušaj ujedinjavanja fronta otpora u BiH koji podrazumijeva ne samo verbalni iskaz kao što je ovaj večeras kao što ja govorim, nego podrazumijeva i sasvim konkretne operativne operativna djelovanja u različitim sferama od ekonomije do politike, od odbrane do samorganzovanja stanovništva.“
„Kad kažem samorganzovanje da neko ne misli da sad pozivam na stvaranje paralelnih formacija, nego mislim samorganzovanje u onom smislu u kojem je to potpuno u skladu sa zakonom. To je prije svega stvaranje sistema obrazovanja u kojem će mladi ljudi biti osposobljeni za odbranu s jedne strane i s druge strane osnaživanje civilnih struktura u okviru Civilne zaštite da budu organizovani i spremni za bilo kako varedno stanje.“
Cijelu emisiju pogledajte u videu na početku teksta.