'Lex Željezara': Spas industrijskog giganta ili pokušaj spašavanja neuspješne Trojke?

Namjera Vlade Nermina Nikšića da posebnim zakonom, u javnosti već nazvanim „Lex Željezara“, uvede prinudnu upravu u Željezaru Zenica predstavlja jedan od najradikalnijih poteza ekonomske politike u posljednjih nekoliko godina. Dok vlast ovaj korak pravda potrebom za hitnom stabilizacijom kompanije, dio stručne i poslovne javnosti upozorava da bi se moglo raditi o privremenom rješenju bez jasne strategije – ili čak o političkom preuzimanju kontrole nad većinski privatnim industrijskim sistemom. A to bi značilo, umjesto rješavanja postojećih, zapravo nove i možda veće probleme.

Željezara već godinama posluje na ivici održivosti. Kombinacija zastarjele tehnologije, niske produktivnosti i visokih troškova energije učinila je ovu kompaniju ranjivom na tržištu koje je sve nemilosrdnije. Uz to, dugogodišnje slabo upravljanje, nedostatak investicija i odsustvo dugoročne strategije doveli su do akumulacije gubitaka i gubitka konkurentske pozicije.
Industrijski analitičari ističu da problem nije nastao preko noći. “Ovo je rezultat višegodišnjeg izostanka strateškog upravljanja i stalnog ‘gašenja požara’, bez suštinskih reformi”, jedan je od čestih zaključaka u stručnim krugovima.

Kriza Željezare ne može se posmatrati izolovano. Globalna industrija čelika prolazi kroz turbulentnu fazu, obilježenu viškom ponude, pritiskom jeftinijeg uvoza iz Azije i sve strožijim ekološkim standardima. Evropska unija dodatno uvodi mehanizme poput CBAM-a (Carbon Border Adjustment Mechanism), što povećava troškove izvoza za zemlje koje nisu u EU. U takvom okruženju, proizvođači iz Bosne i Hercegovine suočavaju se s dvostrukim pritiskom – s jedne strane globalna konkurencija, a s druge nedostatak domaće podrške.

Jedan od ključnih problema koji se godinama zanemaruje jeste nezaštićenost domaćeg tržišta. Strani proizvođači čelika, često uz podršku svojih država, ulaze na tržište BiH s cijenama koje domaće kompanije teško mogu pratiti. Istovremeno, javne nabavke rijetko daju prednost domaćim proizvođačima, što dodatno smanjuje potražnju za proizvodima Željezare. Bez makar minimalnih mehanizama zaštite, svaka intervencija države ostaje kratkoročna ili su motivi drugačiji od proklamovanih. Iako se izvoz često ističe kao potencijalni izlaz, realnost je znatno složenija. Visoki logistički troškovi, tehničke barijere i otežan pristup tržištima EU čine izvoz nemogućim ili gotovo nemogućim.

Pored toga, nedostatak modernih tehnologija i certifikata dodatno ograničava mogućnosti plasmana proizvoda na zahtjevnija tržišta. Bez ozbiljnih ulaganja, izvoz ne može biti pokretač oporavka.

Uvođenje prinudne uprave kroz „Lex Željezara“ Vlada predstavlja kao nužan korak za stabilizaciju. Takav model možda može donijeti određene kratkoročne koristi – bržu reorganizaciju, kontrolu troškova i centralizovano odlučivanje. Ipak, rizici su značajni. Prije svega, postoji realna opasnost politizacije upravljanja. Prinudna uprava bez jasnog plana restrukturiranja, a njega nema, može se pretvoriti u produžetak postojećih obrazaca upravljanja, koji su upravo i doveli do krize. Dodatno, ovakav potez može poslati negativnu poruku investitorima, jer otvara pitanje pravne sigurnosti i predvidivosti poslovnog okruženja.

Odgovorno je i umjesno postaviti pitanje: Ko se nudi kao spasioc? Pitanje kredibiliteta vlasti za sanaciju Željezare ne može se posmatrati bez šireg konteksta. Brojna javna preduzeća, pa i ona koja su do prije samo nekoliko godina bila respektabilna i sa snažnim pozitivnim rezultatima poslovanja, sada, sa upravamo Trojke, suočavaju se sa problemima i neizvjesnosti opstanka. Elektroprivrede bilježe pad efikasnosti i sve veće finansijske izazove, sektor namjenske industrije je na koljenima i u dugovima – Sve u periodu najveće globalne potražnje za njihovim proizovdima. U takvom ambijentu, skepticizam prema sposobnosti vlasti da uspješno provede restrukturiranje budi ozbiljne i osnovane sumnje.

Uvođenje prinudne uprave može se posmatrati i kao oblik implicitne nacionalizacije – ali bez jasnog koncepta šta slijedi nakon toga. Bez definisanog plana modernizacije, investicija i tržišnog pozicioniranja, ovakav pristup teško može biti blagonaklono prihvaćen. Stručnjaci upozoravaju da država može privremeno stabilizovati sistem, ali ne može zamijeniti tržišne mehanizme i profesionalno upravljanje. Ne treba zanemariti ni socijalni aspekt. Željezara zapošljava značajan broj radnika i ima važnu ulogu u lokalnoj zajednici. Svaka odluka ima direktne posljedice na egzistenciju porodica i regionalnu ekonomiju. Upravo zbog toga, politički pritisak da se „nešto uradi“ je velik. Međutim, brze odluke bez strategije mogu dugoročno pogoršati situaciju.

U ovom trenutku izgleda kako je vlast u zeničkoj željezari vidjela priliku, ne za poslovni poduhvat, nego onaj PR-ovski, novi „Media plan“: Spašavanje „obraza“ i imidža. Za takvu operaciju vlast ne treba dugoročan poslovni plan, već kratkoročnu komunikacijsku strategiju. Ova teška industrija je prilika za pokušaj lahke promjene narativa – Od vlasti nesposobne da uspješno upravlja javnim kompanijama do „spasilaca“ jednog od simbola domaće privrede. U takvoj strategiji bilo bi bitno samo ono što se dešava do izbora, a problem bi bio prosljeđen nekoj narednoj vladi ili silom zakona vraćen trenutnim većinskim vlasnicima kompanije. To, odnosno povratak na trenutno (pred)stečajno stanje predviđa i sam „Lex Željezara“. Tako bi, zapravo, vlast odvezla „počasni krug“ za Željezaru, iskoristila emotivni naboj građana, pri tome možada određenim pojedincima ili interesnim grupama obezbjedila značajnu finansijsku korist, a onda saopćila, kao ranije u slučaju kombinata „Krivaja“, da rješenja, osim katanca, nema.

Željezari je potreban duboki zaokret – tehnološki, upravljački i tržišni. Improvizacija i politički „Media planovi“ joj, izvjesno je, neće pomoći.