Odrastanja i odlazak iz roditeljskog doma mogu biti posebno emotivni. Koliko god željeli da budemo samostalni, veza sa roditeljima i briga o njima nikada ne prestaje. Jedna djevojka se vratila u porodični dom kada joj je majka bila na samrti i ovaj period duboko joj se urezao u pamćenje. Sara je u svojoj ispovijesti opisala kako su izgledali posljednji trenuci njene majke i šta joj je rekla prije nego što je zauvijek sklopila oči.

- Djevojke, dođite da vas zagrlim - rekla je, pozivajući moje prijateljice iz fakultetskih dana. Uspjela je da izgovori jednu od svojih prepoznatljivih rečenica, uprkos tome što je imala masku za kiseonik koja nikako nije ostajala na mjestu. Stalno se igrala s njom i pitala sestru može li ’izvaditi tu prokletu stvar’, kao da je kiseonik problem, a ne rak - napisala je Sara Gromli u svojim memoarima "The Order of Things“ o povratku u porodičnu kuću kako bi se brinula o majci koja je umirala.

- Djevojke su bile Nensi, Bruks i Tipet, i iako smo bile žene u 40-im godinama, još uvijek su se osjećale kao djevojke koje su se upoznale na fakultetu kad im je najveća briga bila u koji kafić da odu u petak uveče. Ja se nisam udala i nemam djece. Majka je odlučila da prestane s liječenjem mjesec dana ranije, pa su znale šta ih čeka, baš kao što je slutila šta je čeka kad je dala otkaz u San Francisku i vratila se kući u Ohajo. Iako je bila ponosna na moj profesionalni uspjeh, mama se brinula zbog stresa koji sam imala na poslu. Njeno prihvatanje mog prijedloga da uzmem pauzu kako bih bila s njom, bilo je jedan od prvih znakova koji su mi govorili koliko je zaista bila bolesna - piše Sara, a prenosi „Huffpost“


- Kad sam se odselila, pa čak i nakon fakulteta, razgovarala sam s mamom svaki dan. To je bila naša rutina. Pričala sam joj sve o našim prvim stanovima u Čikagu, o momcima i lošim ljubavnim sastancima. Mama je znala koja od nas mrzi svoj posao, ko se ošišao loše i ko je trebalo da jede samo peciva i banane ako želi da prestane da trči u wc. Mama je znala sve to jer sam joj pričala, i vremenom su djevojke postale i njene.

- Mamine oči treptale su, a ja sam se pomakla i sjela do njene desne strane. Uzela sam njenu ruku u svoju i primijetila koliko su nam ruke slične, iako su njene izgledale manje, poput dječijih. Osjetila sam da pokušava nešto da mi kaže. Djevojke su još bile tamo, sve tri s druge strane njenog tijela, poput malog zbora koji posmatra mene i mamu.

Ispružila je drugu ruku i nežno dotakla kćerku po nosu kažiprstom. “Nikada me prije nije tako dotakla. U početku sam mislila da želi da mi kaže: vidim te ili poznajem te. Ali pokušavala je da mi kaže nešto važnije. Zatim je istim prstom dotakla svoj nos. I u najtišem, ali najjasnijem glasu rekla jednu riječ: ’Sretna’.“



- Sretna. Pustila sam da me ta riječ preplavi. Željela sam da mama zna da sam čula i ponovila sam istu riječ. Kad sam je izgovorila, osjećala sam se kao da potpisujem neki ugovor između nas. Sretna. Svjesnost o onome što se događa, i koliko smo blizu kraja, mogla je ispuniti ovaj trenutak dubokom tugom. Prije nego što sam uspjiela da razumjem šta znači, pustila mi je ruku i glava joj se još dublje spustila na jastuk. ’Moram da zatvorim oči,’ tiho je rekla. Bila je subota. Mama je preminula u ponedjeljak. Nakon toga što mi je rekla, život gledam sasvim drugačije. I trudim se da budem sretna.“