Nakon višestoljetnih težnji, kraljevine Ugarske u srednjem vijeku, da uz pomoć rimskog pape okupira Bosnu, a zatim i ponovo probuđenih ambicija nakon početka osmanskog slabljena na Balkanu poslije drugog Bečkog rata krajem XVII, konačno je Austro-Ugarska monarhija 1878. godine poslije teških bitaka i značajnih ljudskih gubitaka okupirala Bosnu.
Piše: Primarijus Adem Zalihić
Bosansko-hercegovčka javnost uglavnom nije upoznata sa činjenicom da je najmistrioznije arheološko istraživanje na području Bosne i Hrcegovine izvršeno u Arnautovićima kod Visokog, nakon dolaska austrougarske, pod rukovodstvom K. Putscha. O tim iskopavanjim K. Putsch nikada nije podnio službeni izvještaj, koji bi bio objavljen i prezentiran javnosti. Razlog za njegovo takvo postupanje jesu rezultati, ili nalazi tog istraživanja. U suprostnosti sa austrougarskim političkim interesima arehološka istraživanja K.Putscha u Arnautovićima otkrila su predslavenske etničke elemente, posebno germanske provinjencije, što ga je navelo da to zataška. Gospodinu Ć.Truhelki pripada zasluga što je ovo ipak procurilo, i nije ostalo zataškano, kako su namjeravali Putschovi istommišljenici.
Da istina ipak nađe put potvrdilo se dakle i u ovom slučaju. Naime, Ćiro Truhelka je u glasniku zemaljskog muzeja za 1909. godinu obnzanio informacije o „temeljima rimske zgrade“ i nekropoli u Arnautovićima. Te informacije su ignorirali Pavo Anđelić i Đuro Baser, Veljko Paškvalin, koji će vršiti nakanadna, revizionistička iskopavanja, pri tome čineći mnoge falsifikate u radovima koji se odnose na Arnautoviće i Mogorjelo. Engleska arheloginja Marina Venzel, taođer je izrazila svoje znanstvene sumnje o otkriću grobnice Tvrtka I pod stećkom u velikoj arnautovićkoj crkvi. Venzelova je tvrdila da je na mrtvačkom pokrovu Tvrtkovog groba nalazili znaci kraljevskohg grba koji su uklonjeni, kako bi se odstranila želja da se kod Bošnjaka razvije želja o nacionalnoj pripadnosti sa kraljevskom porodicom. Trebalo je Bošnjake ostaviti da budu zadovoljni samo sa svojom islamskom tradicijom, što je u dobroj mjeri nažalost prisutno i dan danas. Venzelova je tvrdila da su dokazi iz grobnice krivotrvoreni. Veliki stećak pod kojim je bio Tvrtkov grob je razbijen i razmješten na više lokacija unutar i van crkve. To je urađeno u cilju njegovg katoliciziranja, kako bi se dokazalo da je Tvrtko bio katolik.
Da bi se visočka i bosanska historija panslavinizirala i interpretirala isključivo kao srpsko-hrvatska K.Putsch, a potom P. Anđelić, I Đ.Bsler svojim falsifikatima nastolji su prikriti kontinuitet antičkih i srednjovijekovnih nalazišta u Arnautovićima. Obzirom da u Arnautovićima nema ni traga o slavenskim grobovima jasno je da se naučno ne može tvrditi da je ovaj prostor bio naseljen od strane Slavena, za razliku od brojnih antičkih i srednjovijekovnih arheoloških nalaza koji nesumnjivo govore o viševjekovnom, kontinuiranom prisustvu Ilira i Gota na ovim prostorima. Tako da se ne može uopšte govoriti o ranoslavenskm osvajanju Bosne i potiranju njenog antičkog ilirsko-gotskog stanovništva.
Srednjovijekovni naziv mjesta Mila, sačuvan je u narodu, sve do 17. vijeka kada je promijenjen u Arnautoviće. U Milama se, pored toga što je bio centar Crkve bosankse, i rezidencijalni centar poglavara Crkve bosanske, bosanskog dida, održavao bosanski stanak, i okupljala „Sva Bosna“, tj. državni parlament. Također, Mila su bila mjesto gdje su se ženili i krunisali bosanski vladari, pa je jasno da je za sve te potrebe crkvi bosanskoj bila potrebna veća građevina, koja je bila poznata po tome što nije pridavala značaj crkvenim hramovima, koji bi sužili isključivo u vjerske svrhe. Zato se pokazalo kao nužnost jedna reprezentativna građevina u kojoj bi se okupljao veći broj pripadnika Crkve bosanske, u prilikama koje nisu iskljiučivo crkvene. Sagradio ju je Kulin ban krajem XII stojeća.
Tu su, sve do preseljenja kraljevskog dvora na Bobovac iz sigurnosnih razloga, boravili bosanski banovi i kraljevi, tu su se izdavale vladarske povelje, obavlajla krunidba i ženidba bosanskih vladara, i održavao državni parlament, stanak, sva Bosna.
Par kilometara od Mila, u Moštrama kraj Visokog, prema mišljenju velikog broja historčara nalazilo se nekoliko važnih institucija bosanskih krstjana. Priej svega tu je bila, prema D. Mandiću, i Vegi „glavna kuća bosanskih kristjana“, u kojoj je stanovao djed Crkve bosanske, ali i dvor bosanskih banova i kraljeva , što pored Mandića tvrde Basler i Anđelić. To se zasniva na činjenici da je darodavn povelja Tvrtka I iz 1380. godine, izdata Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću pisana upravo u kraljevskom dvoru Moištri. Histroijsk iizvori ukazuju da se u Moštrama pored sjedišta dida Crkve bosanske nalazile i hiže Crkve bosanske. Dakle, sjedište narodne bosanske crkve, iz koje će nastati Crkva bosanska, bilo je u Moštru, a njene starješine imale su svoje sjedište na širem području današnjeg Visokog. Ć.Truhela je prvi ukazao na antičke korijene Crkve bosanske.
Interes franjevaca za Milama je ogroman, zbog franjevačkog samostana, dok Bošnjaci, njihovi historičari i vjerski autoriteti svoju predislamsku poršlost u potpunosti odbacuju, što je katastrofalna pogreška. Franjevački samostan u Milama nije bio u okviru arheološkog lokaliteta, već u njegovoj blizini. Kada je sagrađen o tome se dosta špekuliše. Iako franjevci to žele smjestiti u XIII ili XIVvijek, činjenice to negirju. To se moglo desiti samo u vrijeme Stjepana Tomaša ili njegovog sin Stjepana Tomaševića, sredinom XV stoljeća, kada je prvi put bosanska kraljevska porodica zvanično prešla na katoličanstvo, i isto širila.
Na žalost, danas najvećim dijelom historijom srednjovijekovnih Mila bave se hrvatski historičari i franjevci, koji su uspjeli svoriti dojam u javnosti da se radi o katoličkom, a po njima, samim tim o hrvatskom srednjovijekovnom centru, u kojem Bošnjaci nemaju nikakvog udjela. Stvorena je paradigma, kojoj su kumovali neodgovrni bošnjački intelektualci, i još uvijek je tako, da se bošnjačka historija ima tretirati isključivo od dolaska Osmanilja na ove prostore, što je bio preduslov kreiranja slavenske, srpsko-hrvatske historije srednjovijekovne Bosne. Unatoč činjenici da je Visoko najveća metropola gotizma na Balkanu.
Naziv Mošte neopsorno se izvodi iz latinskog naziva magister, naziva kojim se čak i u bilinopoljskoj izjavi 1203. godine naziva starješina Crkve bosanske, a datira od prvih tragova arijanstva na ovim područjima. Ta titula je posebnost gotske vjerske nomenklature. Prvi ju je nosio Vulfila, duhovni otac Gota kojij e boravio u Moštru, nakon protjeivanja od strane svojih sunarodnika, i naseljavanja na područje Rimskog carstva, na desnoj strani Dunava 384. godine, po dozvoli rimskog cara. Pietro Livio Veroneze i Mavro Orbini tvrde da su se prvi patareni istovremeno naselili u oblasti Nikopolj i današnje Bosne, a Vulfila kao gotski episkop i misionar obilazio je zasigurno svoju episkopiju na Balkanu, kojoj je pripadala i Bosna. Poznato je i visočko narodno predanje koje kaže da je u Moštru živio „Nijemac“.
Bitno je istaći da su na crkvenom saboru u Antiohiji 341. godine car Konstancije i patrijarh Euzebije dodijelili su Vulfili titulu episkopa podunavskih Gota. Kada je on svoje Gote preveo 348. godine preko Dunava, i naselio u oblasti Nikopolja, proširi su se i na područje Bosne. Djelovao je jos 33 godine, u ovim područjima kao crkveni ali svjetovni poglavar Gota. Kao istaknuti arijanski episkop bio je pozvan od strane cara Teodosija, vatrenog zagovornika Svetog trojstva, na sabor u Carigrad 382. godine gdje je preminuo pod nepoznatim okolnostima. Slično nešto kao što je i Arije, osnivač arijanizma, par decenija ranije završio svoj život u Carigradu na naprasan i iznenađujući način. Vulfilin dolazak i boravak u Moštrama bio je nesumnljivo misionarskog karaktera, jer je on kao prvi čovjek arijanske crkve predvosio arijansku misionarsku djelatnost, a njegog glavni biskup po imenu Ceded osnovat će bosansk narodnu crkvu, kasnije nazvana Crkva bosanska, a poglavar djed ili did što dolazi od imena njenog uteemeljitelja Cededa. Svi djedovi ili didovi narodne Crkve bosanske bili su ustvari učitelji vjere, a Moštre su općebosansko središte boravka bosanskih magistara, učitelja bosanske vjere, od prvog i najvećeg Vulfile, pa do posljednjeg dida Crkve bosanske, koji je pred inkvizicijskim poduhvatima Stjepana Tomaša, pobjego u Hum kod hercega Stjepana Kosače.
Ibrahim Pašić kategorički tvrdi da je naziv moštre došlo od magister na osnovu lingvističih ali i historijskih činjenica, jer ako lingvistička tvrdnja o porijeklu nekog narativa nema historijsku potvrdu, onda može biti samo prosto domišljanje. Međutim, ovdje, u slučaju Moštra, historija i lingvistika idu ruku podruku, jedna sa drugom. Još je M. Vego preptpostavio, da se naziv Moštre izvod iz grčko-latinskog magister. Grčki naziv magistros preuzet je u latinski jezik jošu antici kao magister, -tri, m. učitelj. M. Divković donosi osnovna značenja ove riječi: viši predstojnik glava, vođa, vojvoda, nadzornik, učitelj, mešter, kolovođa, začetnik, itd.
Tajna arheheološka istraživanja pokazala su dakle, da se radi o nekoliko kulturnih slojeva, iz različitih histrorijskih perioda. Najstariji arheološki sloj je najvjerovatnije iz perioda ranog perioda rimskog carstva na ovom području. Da li se radi o svjetovnom ili vjerskom objektu i koje provinijencije vjerovanja, potrebno je daljnje, detaljno nepristrasno istraživanje. U kasnoj antici, za vrijeme vladavine Ostrogota ovdje je nikla arijanska basilika, a u skladu sa njihovom tolerancijom vjerovatno i rimska basilika pored nje što nije bio rijedak slučaj na području Ilirikuma pod Ostrogotima. U srednjem vijeku izgrađena je posljednja i najveća crkva. Ovu građevinu je sagradio je ban Kulin, kao reprezentativni objekat Crkve bosanske, u kojoj će se krunisati bosanski vladari, banovi i u kojoj je 1377. godine okrunjen prvi kralj bosanski Tvrtko koji je nesumlnjivo bio pripadnik Crkve bosanske, i njen istinski zaštitnik. Izmađu dva sela, Muhašinovići i Biskupići, na tzv. Tuštinoj njivi, nedaleko od Arnautovića pronađena je 1898. godine kamena ploča Kulina bana. Prema K. Putschu ploča je sa srednjovijeovne crkve u Arnautovićima pod nepoznatim okolnostima prenesena u Biskupiće. Tome u prilog ide i činjenica da na lokalitetu gdje je pronađena ploča, prilikom iskopavanjaa nisu pronađeni trgovi bilo kakve crkve. I H. Kreševljković je smatrao da je crkvu u Arnautovićima sagradio slavni bosanski ban Kulin, da je građevinski materijal iz ove crkve raznošen po okolici i da je na taj način ploča dospjela u Biskupiće. Po Mandiću, glavno mjesto u Bosni oko 1203. godine bilo je Mila kod Visokog, gdje je stoolovao ban Kulin, i gdje je sazidao crkvu.
I grobovi u neposrednoj blizini crkve u Arnautovićima iz različitih epoha, kao i stećci nad njima, bez krsta, svojom orjentacijom JZ-SI i S-J govore da su to bili grobovi pripadnika arijanske crkve.U crkvi i oko nje nađeno je groblje također iz različitih perioda historije, a u grobovima bogati prilozi, posebno nakit u zlatu i srebru. To znači da grobovi nisu samo iz srednjovijekovnog perioda, već iz starijeg, antičkog perioda. Ova nalazišta crkava i grobova iz različitih historijskih perioda dokaz je povijesnog, etničkog, antičko-srednovijekovnog kontinuiteta bosanskog stanovništva visočkog kraja.
Otkrivene građevine nesumnjivo svjedoče o historijskom građevinskom slijedu, u čijoj osnovi su antička gradnja, na koju se nadovezala gradnja u srednjem vijeku. No K.Putcsh u cilju zataškavanja nalaza neredio je zatrpavanje arheloškog nalazišta u Arnautovićima, i tako su ta istraživanja ostala prekrivena velom tajne. On je kao arheoloh dobro znao da se rezultati istraživanja moraju obznaniti.
Završni čin u „zatrpavanju“ areheološkog nalazišta počinile su komunističke vlasti 1948. godine, koje su, gle divnog čuda, „morale“ širokotračnu prugu provesti baš preko ovog lokaliteta, kada su ostaci crkvene zgrade bili poptuno uništeni.
Važno je napomenuti da arheologija nije dala zadnju riječ i dužnost sadašnjih vlasti kako na lokalnom tako i na državnom nivou bi morao biti anagažirati nekog stručnjaka arheologije svjetkog glasa koji poznaje gotsku historju, uz obavezno prisustvo Bošnjačkih stručnjaka, koji nisu ificirani panslavizmomo, bilo srpskim billo hrvatskim.
