Poznata je priča o feniksu – mitskoj ptici. Priča kaže da je feniks živio 500 godina, pa bi, kada bi mu se primakla posljednja godina života, odletio preko Arabije do Heliopolisa (hrama Sunca). Tamo bi ga svećenici dočekali uz pripremljen odar koji bi zapalila zraka sunca, a feniksa bi spalio nastali mirisni plamen. Istovremeno se u pepelu pojavi crv koji do zalaska Sunca izraste u novog feniksa, koji zatim odleti u narednih 500 godina života. Ta karakteristika ponovnog rađanja motiv je koji nadahnjuje pisce, motivira i kazuje da je moguće, uz upornost, uzdići se nakon pada i izglednog kraja. To je lijep i inspirativan mit.

Ovo nije mit. Ovo je istinita priča o ljudima. Posebnim, ali ljudima. Živjeli su u zemlji nestvarne ljepote, koju krase visoravni i planine, stotine rijeka i potoka, kanjoni, brzaci i vodopadi koji kao da nisu s ove planete. U toj zemlji ništa nije obično. Naprimjer, zore i cvrkut ptica – te slike i zvukovi su jedinstveni, iako zore sviću i drugdje, iako istovrsne ptice žive i drugdje. Avlije i sokaci su tako uređeni da svaki izgleda poput slike kakvog nadarenog umjetnika. Samo što slike nisu žive, a avlije i sokaci jesu – u njima ima života i priča više nego što u knjige može stati. Ljudi te zemlje imali su sve, a onda su doživjeli vatru, ne mirisnu, već najužasniju, u kojoj su gorjeli i ljudi i knjige i sve što gorjeti može. Mnogi su morali otići pred teškom smrću koja je predstavljala izvjesnost. Nakon odlaska, bez ičega osim uspomena, našli su se u tuđini koja nimalo nije ličila na njihovu zemlju. I tu se ništa nije moglo promijeniti. Ni planine, ni rijeke, ni zore ni cvrkut ptica. Ali oni, ti ljudi, nisu pali. U svojim kućama izgradili su svoje avlije i bašče. U njima su stasala, baš kao što su oni u svojoj divnoj zemlji, njihova djeca. Djeca su to iste zemlje – Bosne. Danas ih zovu Zmajevima koje krase ljiljani. Cvijet, bosanski ljiljan, od cijelog svijeta raste jedino u Bosni. A ljiljani-djeca rastu u Bosni, ali i u svim krajevima svijeta. Pronose priču o svojim roditeljima koji su pobijedili užasnu izvjesnost i, iz prkosa, gradili zemlju koju su im oduzeli u sebi samima i svemu svome. Pa i u njima – bosanskim zmajevima ogrnutim ljiljanima.

Jedan broj njih piše stranice fudbalske historije. Postoje reprezentacije koje fudbal igraju kao da projektuju zgradu – bez mnogo emocije, čisti profesionalizam. Broje im se golovi, koraci, računaju statistike, crta svaka kretnja. Zaključci o njihovom uspjehu vide se u tabelama. Ne ispraćaju se i ne dočekuju posebno. Nema tu očekivanja, samo „podrazumijevanja“. To nije više, već mnogo manje od sporta. Takvih ekipa ima mnogo.

I postoje reprezentacije koje pričaju priču. Svaki igrač kao da je jedno poglavlje. A opet, skupa čine zajedničko i jedinstveno remek-djelo. Dok ga čitaš, čuješ i vidiš i melodiju i grmljavinu i munju, a vidiš i kako se oblaci razilaze, a sunce ukazuje. Takve reprezentacije uzbude srca, pokrenu naciju i  svijet, izazovu radost koja se i u suzama mjeri. Jer nema veće radosti od one koja dolazi nakon velikih poteškoća. Takvi se posebno ispraćaju i jedva čekaju. Malo je timova koji su priča. Naš je takav. Oni su simbol. Više je to od sporta. To je emocija. I to su srca veća od stadiona. Statistika to ne mjeri, ali se može osjetiti. Italijani jesu.

Ako vam je potrebna inspiracija, zaboravite na feniksa – Zmajevi ogrnuti ljiljanima večeras su u Torontu. I ne gledajte semafor, gledajte samo njih i neka vas uzdigne njihova priča.