Bosanskohercegovački čovjek uvijek je tragao za svijetom koji neće biti puki odraz mimezisa, podražavanja stvarnosti, nego odraz univerzalnih istina. Takav jedan stav je iz duhovnog, etičkog aspekta prebacio i na ono što je rukama stvarao, na svoju okolinu. A bosanska kuća sa svojom avlijom, potom čaršijom, pa potom i čitavim gradom je jedan harmoničan prikaz upravo takve etike.
Duboko divljenja osjećamo prema načinu života u kojem se znalo za svaki detalj. Svaki predmet imao je svoj jasan smisao, svoju namjenu, ali se nikada nije odustajalo od onih lijepih estetskih momenta koji su neminovno krasili svaki od tih predmeta.
Danas smo o ovoj temi u emisiji "Raskoš baštine" govorili sa arheologom i muzejskim savjetnikom Muzeja Sarajeva Adnanom Muftarevićem.
On na početku razgovora ističe da se Bosna i Hercegovina i naš narod ima puno toga sa čim se može pohvaliti, naravno da je i kuhinja nešto od toga.
"Bosanskohercegovačka kuća ili bosanska kuća seže, možemo reći, daleko u prošlost. Mi se možemo vratiti u prethistoriju i u Sojenice i u Zemunice, ali nešto što se veže za novije doba, što je u arheologiji i u historiji mlađe doba, a to je od srednjeg vijeka. Naši ljudi, naša djeca, naši studenti, đaci mogu vidjeti izgled bosanske kuće recimo na stečku iz Zgošća, Zgošćanskom stečku. Njegova kopija se nalazi ispred Vlade ili vijeća ministara Bosne i Hercegovine i mogu vidjeti kako su izgledale neke od kula i neke od kuća u srednjem vijeku. Nešto od te tradicije je nastavljeno i kroz osmanski period. Neke promjene su se desile u Austro-Ugrarskom, ali ta bit, ta duhovnost, ta sadržina je ostala ista." - govori Muftarević.
Pojasnio je i kako su se formirali gradovi kod nas, recimo Sarajevo, Banja Luka.
"Imate jednu glavnu, da kažemo cestu, glavnu ulicu koja je predstavljala kičmu grada. Srce grada je bila čaršija, sokaci ulice su predstavljale te, možemo reći, ekstremitete, dok su zelene površine predstavljale pluća grada. Taj grad je bio organizam za sebe. Kuća je bila ćelija u njemu od koje je sve i nastajalo. Ona je nosila svoju specifičnost kako na selu, tako u gradu, kako u manjim mjestima, tako i u većim i imala je svoje specifičnosti."
Pojasnio je odnos kuće prema unutar i prema van, a najbolji primjer za to je Svrzina kuća.
"Naravno da su u toj dobi sve kuće bile ograđene visokim zidovima. Ti zidovi su kod bogatijih porodica pravljeni od čvršćeg materijala, dok su kod onih slabijeg imovinjskog stanja pravljeni od dasaka koje su uklapane jedna do druge tako da se ne bi vidjela ta unutrašnjost avlije. Kuće su bile uglavnom sastavljene, to je cijela kuća sa dvorištem, sa avlijom, je bila sastavljena iz dva dijela, iz selamluka i haremluka. Često se to u našem narodu zove muški i ženski dio, ali je to, možemo reći, malo pogrešno jer selam je od arapske riječi mir, a u stvari se odnosi na pozdrav. A to je dio kuće gdje se primaju gosti. Kad je recimo u slučaju porodice Glođo i Svrzo, to su ljudi koji su bili, možemo reći, politički aktivni trgovci i ugledni ljudi u gradu i oni su imali česte posjete. Dok je haremluk taj privatni dio kuće gdje se porodica, obitelj, skupljala žena, djeca i bliži članovi rodbine. Koliko god je zatvorena kuća s jedne strane bila, ona je prema komšijama bila otvorena. Često se u tom drugom dijelu kuće nalazila jedna kapija ili kapiđik, kako su zvali, stari, gdje ste mogli vašem bližnjem, komšiji, da odete nesmetano, a ne morate izlaziti na ulicu. Kuća je funkcionisala tako što je preko dana i noći mijenjala svoju funkciju. Svaka prostorija je mijenjala funkciju. Sada imamo gostinske primaće, dnevne boravke, dječje sobe, trpezarije, kuhinje, salone... Dok u to doba su sve prostorije mijenjale svoju funkciju. U njima se i objedovalo, u jednom drvenom prostoru, ste imali jedan odjeljak, a to je hamamđik ili mala banja ili banjica ili malo kupatilo. Tako da je jedna prostorija predstavljala jedan mali apartman. Rekao bih da upravo taj transformativni karakter prostorija u bosanskoj kući svjedoči i o toj jednoj ljepoti i jednostavnosti života koju je njegovao bosanskohercegovački čovjek" - pojašnjava naš gost