Mujanović: EU je podbacila, a Sarajevo ne zna šta traži od SAD-a

Upravo sam završio trodnevni boravak u Washingtonu, gdje sam razgovarao s različitim relevantnim sagovornicima, prvenstveno o recentnim dešavanjima u Bosni i Hercegovini, ali i o regionu šire.

Dobra vijest je da postoji rastući dvostranački interes za region. Broj ljudi na Capitolu koji pažljivo prate Zapadni Balkan nije ogroman u poređenju, recimo, s Tajvanom ili Ukrajinom, ali postoji. I postoji široka saglasnost o ključnim pitanjima, čak i među ljudima koji se u kontekstu američke unutrašnje politike rijetko slažu. To je važno.

Nedavno usvajanje Zakona o demokratiji i prosperitetu Zapadnog Balkana (WBDPA) posebno je značajno jer stvara trajni okvir kroz koji Kongres može sarađivati s Bijelom kućom i State Departmentom po pitanju regionalne politike, što je dugo nedostajalo. Relevantna politička arhitektura se još uspostavlja, ali to je nešto s čim regionalne prijestolnice mogu i moraju aktivno sarađivati sa svojim američkim partnerima. To je historijska prilika da redefinišu vlastite potrebe, ali i dugoročnu stratešku poziciju Zapadnog Balkana u debatama američke vanjske politike; prije svega u korist američkih interesa u jugoistočnoj Evropi, ali i ambicija gradova poput Sarajeva i Prištine da se u potpunosti integrišu u atlantske političke i sigurnosne strukture.

Loša vijest, kada je riječ konkretno o Bosni, jeste da angažman iz Sarajeva praktično ne postoji. Nismo samo ja i drugi analitičari ti koji ne možemo dokučiti šta žele „pro-bosanske“ stranke. To ne mogu ni istinski prijatelji Bosne, niti oni koji su zaduženi za praćenje ovih pitanja u Washingtonu. Informisani posmatrači u DC-u žele razgovarati o Južnoj interkonekciji (SIC), OHR-u, pristupanju NATO-u, institucionalnim reformama i drugim oblastima od zajedničkog interesa. Ali imaju snažan osjećaj da lideri u Sarajevu ne iznose koherentne zahtjeve prema američkoj strani. A to pomoć, a kamoli napredak, čini gotovo nemogućim.

Ako „dobri momci“ ne mogu sastaviti ni osnovni set zahtjeva — kratkoročnih, srednjoročnih i dugoročnih — te jasno artikulisati moguće tačke kompromisa i pregovora, kao i precizno definisane crvene linije, onda je nemoguće voditi ozbiljan razgovor. Kultura naučene bespomoćnosti, koja postoji širom regiona, ali je nažalost posebno izražena u Bosni, mora prestati.

Da budem jasan, to nije nova frustracija. Ali s obzirom na posljednja dešavanja, sada djeluje posebno nevjerovatno. Tim prije što je jedna od fraza koja se stalno ponavljala tokom mojih razgovora bila da su „zaštitne ograde nestale“. Sjedinjene Američke Države ne odustaju od Dejtonskog sporazuma, ali ova administracija nema mnogo unaprijed formiranih stavova o tome šta jeste ili nije održiva politika u regionu. Posebno kada smatra da određene modele podržavaju lokalni akteri.

Opasnost za Sarajevo, posebno, jeste to što SNSD i HDZ uglavnom govore jednim glasom u Washingtonu (kao i u Bosni). U međuvremenu, stranke vladajuće Trojke ne mogu se usaglasiti ni međusobno, a kamoli postići osnovni konsenzus s opozicijom o fundamentalnim pitanjima sigurnosti i međunarodnog angažmana.

Međutim, ove frustracije nisu ograničene samo na pro-bosanski politički blok u Sarajevu. Druga velika tema koja se ponavljala tokom mojih razgovora bila je izražena iritacija Evropskom unijom, uključujući — možda posebno — među uvjerenim transatlanticistima u Washingtonu. Od 2003. godine EU predstavlja institucionalni horizont za Bosnu i region. Ali jednostavno ne isporučuje rezultate; ni za građane Bosne, ni za stratešku poziciju SAD-a u regionu, pa čak ni za vlastite deklarisane ciljeve.

Trenutno čak i oni koji kritikuju administraciju u Washingtonu u suštini pitaju svoje evropske partnere: „Pa šta ste očekivali?!“ kada je riječ o Južnoj interkonekciji i OHR-u. Ako je SIC bio toliko važan energetski koridor, zašto su ga Bruxelles i evropske prijestolnice napustili?

Ako je OHR ključna institucija za sigurnost i stabilnost Bosne i Hercegovine, zašto su Bruxelles i evropske prijestolnice dozvolili da Christian Schmidt tako ozbiljno destabilizira zemlju, posebno kroz svoje miješanje u izborni proces 2022. i 2023. godine? Ako ste glavni instrument reformi u regionu, gdje su rezultati?

Evropski lideri puni su priča o geopolitici, ali kada Bruxelles u Bosni nije blokiran od Viktora Orbána, onda njime upravlja Andrej Plenković. Zvaničnici EU negoduju zbog američkog popuštanja sankcija Miloradu Dodiku, ali još nisu uspjeli ni aktivirati vlastite mjere.

Dakle, šta slijedi?

Teško je reći. Čak i oni koji trenutno „povlače poteze“ — kada je riječ o Južnoj interkonekciji i pitanjima OHR-a — priznaju da rade s vrlo ograničenim uvidom. To je opasno jer, kao što smo ja i drugi već tvrdili, sadašnji kurs pokazuje da Amerika i danas može pomjeriti stvari u Bosni kada to želi, jednako kao 1995. godine. Međutim, sadržaj trenutne politike je slab. Zapravo, gotovo je neshvatljiv kada se podvrgne ozbiljnijoj analizi.

Svi žele da Bosna prestane zavisiti od ruskog gasa, ali zar ćemo to postići oslanjanjem na fiktivnu kompaniju čiji je glavni čovjek brat glavnog lobiste vodećeg ekstremiste u regionu kojeg podržava Kremlj?! Nećemo.

Ipak, politika se ne može promijeniti bez alternative. SAD imaju dugoročnu energetsku strategiju za istočnu i centralnu Evropu koja je postojala prije ove administracije i nadživjet će je. Za bosanske zvaničnike koji godinama žele veća američka ulaganja u zemlju, to ostaje historijska prilika. Ponudite alternativu — imate sredstva i resurse. Ono što vam nedostaje jeste volja. I niko drugi vam to neće stvoriti. Ni SAD, ni EU, niti neki treći akteri. Nada nije strategija, kao što ni nesposobnost nije strategija.

Isto važi i za Evropsku uniju. Ako ste zabrinuti ili frustrirani trenutnim smjerom američke vanjske politike u regionu — uradite nešto po tom pitanju. Povucite vlastiti potez. Predložite svog kandidata za OHR, konačno aktivirajte sankcije protiv Dodika, izvršite pritisak na Zagreb — djelujte.

A za one koji su u Washingtonu posvećeni ovim pitanjima, nastavimo razgovarati. Bio sam kritičan prema politici iz vremena Bidena, bio sam kritičan i prema inicijativama iz Obamine ere, a imam rezerve i prema sadašnjem kursu. Ali posljednja decenija pokazala je da geopolitički značaj regiona samo raste.

Loša politika prema Balkanu možda se ne vidi u američkim anketama, ali je itekako vidljiva kroz rastući utjecaj Kine u regionu, ali i Rusije i drugih malignih aktera. Razlozi američkog angažmana na Balkanu možda su se promijenili od devedesetih godina, ali se američki interesi i dalje najbolje ostvaruju kroz demokratizaciju i racionalizaciju lokalnih režima — prije svega ustavnog sistema Bosne i Hercegovine koji su kreirale SAD — te njihovom integracijom u transatlantske političke i sigurnosne strukture koje su Sjedinjene Države direktno i indirektno pomogle uspostaviti.