Kada se vrata zatvore, ostaje dom u kojem jedno dijete traži više pažnje, više snage i više borbe nego što roditelji ponekad mogu podnijeti. Život ih nije štedio, a svakodnevica porodice Hamustafić svela se na preživljavanje i borbu za najosnovnije.
Nekad ih ne mogu ni poslati u školu, nemamo para ni za sendviče, pa je Ema znala izostajati, ali opet smo se trudili da imaju koliko možemo. Ni ja ni muž ne radimo. Gabrijela ima najteži oblik epilepsije i trebala bi ići na terapije, ali mi trenutno nismo u mogućnosti da je vodimo. Dok smo radili, uspijevali smo je voditi na terapije, a sada više ne možemo. Za sada ne koristi lijekove i dobro je. ‘Beremo’ željezo, skupljamo limenke, radimo sve samo da preživimo. Ema je đak generacije i školuje se za varioca, uprkos veoma teškim uvjetima života. Vi ste vidjeli sve... Teško mi je pričati o nekim stvarima, vjerujte mi. Sve mi je teško. Živjeli smo gore u onoj kući koja nam je izgorjela prije dvije godine, a ovdje smo kod svekra i svekrve prešli prije tri godine. Djeca mi nekad kažu da bi voljela da im dođu drugari, a mi nismo u mogućnosti da im to osiguramo. Teško je, ali šta ćemo... - kazuje nam uplakana majka petero djece Dragana.
Žive u kući bez osnovnih uvjeta za život, ali uprkos svemu nisu izgubili ono najvažnije: nadu da će sutra biti bolje. Njihovu priču donosimo u videu iznad teksta, objavljenom u emisiji “Ispuni mi želju”.